MOJE RAZGLEDNICE: OHRID
piše: Marijana Šundov
Nedavno sam preslagivala stvari. U kutiju gdje držim ogrlice, meni iznimne vrijednosti kao uspomene na ljude koji su mi ih poklonili ili prigode kada sam ih kupila, naišla sam na ogrlicu od ohridskih bisera. Dok sam lagano prelazila rukom preko glatkih sedefastih bisera sjetila sam se izleta na Ohridsko jezero i večeri kada sam bisere dobila.…
Nedavno sam ponovo bila u Čakovcu točnije obnovljenom Starom gradu iz čije se srednjovjekovne utvrde i razvio sadašnji grad. Suprug koji je počasni član udruge „Zrinska garda Čakovec“ dobio je poziv za proslavu 20.obljetnice.




Spuštam se niz kamene stepenice dok zimsko podnevno sunce baca sjene na ulice i trgove grada, a nebo je intezivno plavo i sve druge boje su čiste jer bura, taj moćni vjetar, koju u Dalmaciji zovu odnosno tepaju joj kao „čistoj ženi“ je doista učinila zrak čistim i britkim, a boje intezivnim.
Dodirujem hladni kamen, oko mene zidovi sazidani od kamenja različitih veličina, a ipak tako skladni i ravni. Podignem pogled, nema stropa, iznad je plavo nebo bez ijednog oblaka i Sunce. Sunce baca sjene po zidovima i unutrašnjosti građevine, igra sjena povećava mistiku prostora. Nalazim se u najstarijoj starohrvatskoj crkvi (o. a. prema nekim autorima). Radi se o crkvi svetog Spasa čiji zidovi i toranj još stoje – gotovo 12 stoljeća dakle preko tisuću godina.…