“Još nas ima, ne damo se, ma koliko koštalo i što god bilo, ostajemo na braniku svega dobroga“.
piše: Stjepan Poljaković
Priču o tradiciji želim početi s jednim osvrtom. Ne jednom čitali smo i u razgovorima slušali koliko je Slavonija propala od rata na ovamo, koliko je sela opustjelo, naroda odselilo. Ne želim to ni negirati ni potvrđivati, umjesto toga osvrćem se na jedan događaj i dodajem moja promišljanja.…
Pišem ovo nekih tjedan dana od zadnjeg, da se njemački izrazim „abschluss“ ispita za zvanje Heimhelfer/in.
Ponavljanje je majka učenja, rekoše stari Rimljani.
Sklon sam prepoznavati simboliku u događanjima, poklonima koje dobivam i iskustvima koja proživljavam.
Ovo je plod jednog prijedloga. Spomenuvši urednici da mi je želja napisati niz priča o njegovateljstvu, savjetovala me da krenem od toga kako je sve počelo?
U zadnjem pisanju spomenuh kako zamišljam susret u vječnosti s onima koje sam jednom njegovao.
Godinu dana poslije moje velike borbe i kušnje sudjelujem u jednoj drugoj borbi kao sekundant i posilni, suradnik i podupiratelj.
Ovaj članak pišem povodom izlaska jedne, po svemu autentične, putopisne reportaže, zbirke priča o 111 dana hodočašća i 3333 pješke prijeđenih kilometara. Priče su nastajale u putu, kao izvještaji poslije svakog dana i pisali su ih dvoje hodočasnika. Knjiga nosi naslov: