događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Stjepan Poljaković
Prošlog vikenda vaš Periskop se zahvaljujući jednoj, od milja zvanoj Tante Gloriji, vinuo u visine i to doslovno. Ima tome četiri tjedna kako me spomenuta pozvala da budem gost na njenom krštenju 4. lipnja ljeta 2016.
Nije bilo druge nego skupiti maksimalnu hrabrost i minimalni teret i krenuti na let u nepoznato.…
Piše: Stjepan Poljaković
Nedavno sam pročitao ispovijest jednog mladića. Bio je u vezi s curom neke tri godine. U tom vremenu ga je ona oblikovala po svom ukusu u svezi društva, mode i slično. Na kraju ga je napustila jer on nije onakav kakvim ga je zamišljala. Isti se nesretnik lupa po glavi i pita se: „Za koga sam se ja mijenjao?“
Koliko ste puta čuli slične ispovijesti? Je li se to isto i vama dogodilo? Koliko puta?…
piše: Stjepan Poljaković
Pjesma Zvonka Bogdana “Tko te ima taj te nema”, u sebi ima stihove:
“Dotaknu se linije života
Dv’je sudbine kao jedna traju
il’ se dirnu il’ se ne dodirnu,
al’ jedna za drugu dobro znaju.“
Na tri različita mjesta istoga grada ovoga vikenda srele su se tri sudbine: Iseljeničke priče Emila Cipara u Domu umirovljenika, Zajednice Brođana iz Berlina u Tvrđavi i Češke besede u Malom Parizu.
Ukrstile su se i ispričale priče o iseljenicima. Svaka na svoj način, a opet tako slično.…
Piše: Stjepan Poljaković
Do sada…..
Nije dosada, nego; do sada nisam analizirao događaje godine koja juri ka svojoj sredini.
Dosadno nam nije, iako se u biti događaju iste stvari, samo s drugim akterima.
Promatram ovu vlast i sjetih se one misli: „Ako su ti ovo prijatelji, tebi neprijatelji ne trebaju!”…
piše: Stjepan Poljaković
Ima tome nekoliko godina kako je vaš Periskop postavio pitanje lokalnom političaru: „ Nas dvojica recimo, surađujemo nekoliko godina i poslije toga mi priđe član druge stranke s obećanjem da ću dobiti posao u državnoj službi ako uđem u njihovu stranku. Bi li mi to zamjerio?“ Odgovorio je da ne bi.
Namjera mi je da u ovom članku zbrojim, razgolitim i pojednostavnim sve ono oko nas. Sve se svodi na trgovinu i svi smo predmet trgovine.…
piše: Stjepan Poljaković
Postoje stvari koje se moraju reći ma koliko god se tome protivili, dijelom zbog istine, a dijelom zbog zauzimanja jasnoga stava. Nisam od onih koji su skloni debatama. Radije puštam vremenu da pokaže svoje, ali…
Svjedoci smo svojevrsnog paradoksa koji graniči sa zdravim razumom.
Logično bi bilo da narod i država, koji su na rubu propadanja u…
Harmonikaš Antun Sarajčić probio se trnovitom stazom svatovskog svirača. Malo ga je ljudi znalo po imenu. Nadimak Bonzo postao mu je umjetničko ime.
piše: Stjepan Poljaković
Podvinje/ Najkraću i najistinitiju definiciju svatovskih svirača, po meni, izrekao je Đorđe Balašević.
U njegovoj pjesmi Djevojka sa čardaš nogama ima jedan stih: „Ja sam samo tu da vrijeme brže proleti …“ Ma koliko to priznavali ili ne, najčešće je tako.
Koliko puta ste pitali nekog gosta koji je upravo izašao iz svatova tko im je svirao. Koliko ih je znalo odgovoriti?…
piše: Stjepan Poljaković
Kada u kratkom roku ostaneš bez nekoliko rođaka ili prijatelja, razmišljaš o prolaznosti, nadi, utjehi. Pred uskršnje blagdane razmišljam o tome kakav će biti prvi Uskrs bez strica Ante, susjeda Stanka, tetke Mare, mog prijatelja Nedjeljka…
To su činjenice. To je stvarnost. Ljudi odlaze sa zemaljskih poljana, netko mlađi, netko stariji. Netko, kao moja mama i moja tetka Manda, umiru i na sam Uskrs. Reda i pravde nema, barem ne po ljudskoj mjeri.…
Tekst: Stjepan Poljaković
Foto: Bernard Tomas-Beco
Davne, ali slavne 1992. bio sam gost u Varaždinskim toplicama. Slučaj je htio da su tih dana u posjet ranjenim borcima u lječilište stigle vinkovačke „Dike“.
Ostali su mi u sjećanju po pjesmi „Dunavska čežnja“, meni i danas jednoj od najboljih tamburaških pjesama od rata na ovamo.
Nisam slutio da će proći četvrt stoljeća do novog susreta, a krivac za novo druženje …
„Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti:“ (psalam 133.)
piše: Stjepan Poljaković
Svirao sam na rođendanu moga druga Miška. Ima tome nekoliko godina. Njegova rođakinja ustala se u jednom trenutku i odlučila održati govor. Parafrazirat ću ga. „Dragi Miško, da ne bih govor morala početi s onim; ‘U ovom tužnom trenutku’, riješila sam ti ovaj govor održati sada.“ Zatim je krenulo nabrajanje njegovih vrlina.
Bilo je lijepo vidjeti na okupu zahvalnu rodbinu i raznježenog, još uvijek živog Miška. Često se sjetim toga govora, posebno…