događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Nela Stipančić Radonić
Za ovu Novu slavlja je bilo doista posvuda, baš kao i svaku godinu, pa bila ona ovdje, izvan domovine ili tamo “kod kuće”. Jer, ljudi su ljudi, rado se vesele, zaboravljaju sve svoje brige i malo luduju.
Srećom da postoje trenuci u životu, kada se konačno većina opusti (iako uvijek postoje oni koji ne popuštaju nikada), jer ono vrijeme između, mogli bismo nazvati “pravim životom”, a ovi momenti dođu kao neka pauza ili mala nagrada za nas smrtnike.…
Nela Stipančić Radonić
Jureći ulicama svojih života ljudi se čine
poput srna koje zastajkuju svako malo prestrašeno
pa osluškuju nepoznate zvukove u šumi
ili se kao mravi vrzmaju uokolo u travi
i ne zastajkuju ni po vjetru ni po kiši
Ostane li u današnjem trenutku čovjeku još uopće
mjesta za dugu da se protegne duž plavoga neba
do mile volje ili i ona mora već sada…
piše: Nela Stipančić Radonić
Ljudi moji, što je taj život šašav!
Uvijek otkriješ nešto novo, pa ostaneš sav u čudu, kao ja kad sam shvatila da mi ovdje među ovim njemačko-tursko-kinesko-indijskim dućanima najviše fali naša tržnica.
I to Dolac sa šarenim kišobranima, golubovima i onom našom ribarnicom, na kojoj se non-stop otvaraju i zatvaraju vrata, a čim nosom samo promoliš unutra, eto te već i u Dalmaciji!…
piše: Nela Stipančić Radonić
Poneki dani prođu tako neprimjetno kao da nisu ni prošli kraj mene, već nekih nepoznatih ljudi, koji s njima onda po cijeli dan razgovaraju, svađaju se ili samo sanjare… Dok ja šutim i promatram to sve sa strane.
Ili su možda i prošli kraj mene, ali tako brzo da ih nisam uspjela niti pozdraviti. Samo mahnuti. I promatrati njihova leđa kako žurno zamiču između drveća. Barem toliko.…
piše: Nela Stipančić Radonić
Nije nikakvo čudo da čovjek s ovim kraćim i hladnijim jesenjim danima počinje lagano i sjetno sve više pogledati u pravcu žutih listova na zemlji i ogoljenih i napuštenih grana na drveću pa kao da se i sam opipava sve češće po svome tijelu i glavi dopuštajući tako jeseni da otpleše do kraja svoj otužni ples pred njegovim kućnim pragom.
Kako li se samo iz godine u godinu ponavlja? obro, nekad je više, a nekad manje zaogrnuta suncem, ali sve u svemu, čim zagazi u…
piše: Nela Stipančić Radonić
Većina nas koji živimo u inozemstvu najradije putuje na godišnje odmore u pravcu domovine i tada se rado prepušta onim dugo planiranim i često još prije toga dugo sanjanim putovanjima.
Čak i onda, kada svi vremenski pokazatelji uporno govore da se klima promijenila i da putovanja “u srcu sezone” postaju iz godine u godinu sve napornija. Poput kakve naporne ekspedicije, i to samo za one najizdržljivije.
No, u pojedinim slučajevima, naprosto nema pomoći pa tako ni za supruga i mene. Unatoč ovim vremenskim promjenama uputismo se upravo ljetos prema nekim bližim, ali i daljim odredištima pa tako i na jedno putovanje kroz Bosnu i Hercegovinu.…
piše: Nela Stipančić Radonić
U životu ljudskom nađe se baš svega, kao u dućanu prepunom mješovite robe, od deterdženta, kave, zdjela i tanjura, igračaka, do prugastih mornarskih majica i tko zna još sve čega. A većina robe se uopće niti ne vidi, jer je zatrpana nekom drugom i sve tako. Jedno na drugom.
Ima tu zapravo toliko svega i svačega da nitko od nas ne bi lako uspio odgovoriti na pitanje: – “Zašto? ili “Čemu sve to”?…