Vinko Pavić

Vinko Pavić

O, kako smo povjerovali da imamo čvrste ruke
Uzdignute iznad svih oluja zgusnuta neba,
I tako ohrabreni,
Vrli kolekcionari letargije i straha
Odbacismo svoje sjene što vječno zimuju
U nagnutim stablima naše stoljetne šutnje.
Nikad si nismo priznali
Da smisao otkupljenja nije letjeti bez krila…

više

Vinko Pavić

Nad  tijelom klonulim nauznak
Vrte se minule Troje,
Prometej mi daje znak;
Ustani i sve je tvoje.

A ja bih u prah da se raspem,
Da pospan hinim smrtno breme,
Eliksir sreće bi da saspem
Kairosu na sveto tjeme.…

više

Iz naše arhive/ …objavljeno 05.09.2015.

Vinko Pavić
.

Moj ćaća
Nosio srce
Na dlanu,
Srce mu tuklo
Na dlanovima.

Iz grudi mu
Pobigle jarebice,
I ušša…

više

tekst: Vinko Pavić
Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

A one, vesele, leptirice. Cviće. Zaigrane i razdragane. Nasmijane. Mi zagledali u cviće. Zagledali latice na kojima proljetno sunce počelo raskošno blještati. Zagledali u beskrajne dubine bistrih …

više

Vinko Pavić
Dok sklupčan ležim na nekom stolu
Gledam u tamu što me guši,
Svijam nebesku aureolu
Svom svijetu što se u mrak ruši.

Doktor me važno  u oči mjerka
Traži mi neku dijagnozu
Kao, bio sam  velika zvjerka
– Sad mu spominjem  nebulozu.…

više

Vinko Pavić
U noć se bacam sam bez varke
U otkupljenje čela čista,
Ištem u tami zvijezde žarke
U kojim raskoš noći blista.

A noć je Tama – rekli bismo,
Tko može da se njoj veseli,
Pa kažeš; jesmo ili nismo
Za horizonte nove zreli.…

više

  Vinko Pavić
Ovo tijelo više nema dodir stvarni
U njemu sam malen kao zrno žita,
Oglodali meso osvetnici kvarni,
Razderali dušu kao zvijer mahnita.

Vidim da bez jeke umiru i zvijezde
Što su nekoć bile ključ stoljetnom lancu,
Aveti i crvi tek bezbrižno jezde
Licemjerno plačuć u hajdučkom klancu.…

više

Vinko Pavić
Ništa ti neću reći nakon varke
Svih mrtvih slova u sunčana jutra,
Niti ću plakat svoje želje žarke,
Nit slavit kletvu neizvjesnog sutra.

Za hvalospjeve treba duša čista
Srce na dlanu i ponizne zjene,
Komadić sunca u srcu što blista,
Pružena ruka, oči zaklopljene.…

više

Vinko Pavić
Jednu  sam pjesmu čuvao do zore
Kitio cvijećem, oblačio svilom,
Molio njenog pobratima more
Da je oživi svojim modrim bilom.

Uresit htjedoh svaku njenu stopu,
I svaka strofa da bude na mjestu,
Po nekom mojem mentalnomu sklopu
Ne smije rano i naga na cestu.…

više

Vinko Pavić
Strepim, jesam li i ja samo sjena,
Ili prazan list u pjesničkom  rokovniku,
Ili u mraku raširena zjena,
Il’ prekinut lanac u obiteljskom rodovniku.

Strepim da možda nisam klupko mašte,
Jer prosta duša vapi snagu hladnog zdenca,
O, da bar budem slovo sred knjižničke bašte,
Il’ tek jedno pero u krilu plamenca.…

više