Anđelka Korčulanić
More će stati u moju obranu
podigneš li glas,
ni ptice stanarice, ni jesenji vjetar
ni stare masline neće ti dati za pravo.
Sipka je u meni zemlja.
Na šum valova čeka, na sol mirisavu,
zrncima prosa pjesmu hrani,
izdanak stabla toplinom zagrće…
Osamljenoj duši prijetnja je proljeće
učiš me glazbi u zvonu čaša
ljubav u žici još vibrira
Od Harpija branim te pjesmom.
Zelenu ljubav dijelim s Lorcom.
