Zapis iz izolacije
piše: Marica Žanetić Malenica
„Da znaš, tražit ću dozvolu od Stožera da smijem poljubiti jednu ženu od pera“, prijetiš mi i sada kao i svaki put kad nazoveš, a znaš da ne smijemo izlaziti, još manje se doticati, a kamoli ljubiti.
Sa smiješkom na licu odlažem mobitel na stol i šetam se po stanu kao ptica u zlatnom kavezu. Sve imam, a opet kao da ništa nemam dok više od mjesec dana živim ovaj privid od života. Kćeri su daleko, unučad isto tako, mirim se s tim da ih ne mogu vidjeti.…
Travanj je numerički neobične 2020., posljednje godine drugog desetljeća. Počela mi je obećavajuće, nadala sam se jednoj ništa manje uspješnoj i zanimljivoj godini od one za kojom su se nedavno zatvorila vrata. Ali, kraj veljača je nagovijestio da se „nešto valja iza brda“ i da je samo pitanje dana kada ćemo se pridružiti zemljama zahvaćenim nekim čudnim, nepoznatim virusom koji je uvezen iz daleke Kine. Pa tako već neko vrijeme ne izlazim iz kuće.… 
Sjedimo Anđelka i ja, za stolićem postavljenim na ulazu u osnovnu školu u mjestu kraj Trogira i potpisujemo se u bilježnice, blokiće, listove, komadiće nevješto iskidana papira… Okružene smo učenicima od prvog do četvrtog razreda kojima smo sat prije čitale svoje pjesme za djecu.