piše: Stjepan Poljaković
„…Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena.“ (Propovjednik 5.7)
Vaš se Periskop vratio pod svoje brdo. Bog ga blagoslovio novim iskustvima koje je riješio podijeliti s vama.
Ne znam, jeste li se ikada zamislili, što sve propuštate gledajući u daljinu?!…
Pišem ovaj članak ponukan tekstom naše novinarke i glavne urednice portala HGB, Sonje Breljak, tekstom Sandre Marelja Muić kao i riječima izrečenim prilikom predstavljanja dokumentarno-igranog filma redatelja Jakova Sedlara pod naslovom „Nisam se bojao umrijeti: Domoljubna misija Antona Kikaša 1991.“
Ovoga tjedna odlučio sam se na pomalo bizaran potez. Mislio sam da to neću nikada napraviti, ali bio sam toliko pogođen da sam jednostavno smatrao da to moram napraviti.
Danima je hrvatska javnost bombardirana slučajem vezanim uz plagijat jednog znanstvenog rada prof. dr. Pave Barišića.
Društveno umrežavanje postaje jedan novi svijet za sebe. Osim nekih osnovnih pravila ponašanja, neka dublja saznanja kako to umrežavanje djeluje na nas ljude, nemamo.
Nakon dva priloga u kojima razmatra ljuske sklonosti, slabosti i postupke, možemo reći, pred nama je novi suradnik i, nadamo se, duga i obostrano ugodna suradnja.
„Kada bismo se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bismo se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bismo se makar držali principa ‘što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima’, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.“ ( patrijarh Pavle)
Zadar/ 15.01.2017. Ne može čovjek vjerovati da je već 25 godina od proglašenja suverenosti Republike Hrvatske.
Radeći kao učitelj hrvatskog jezika imate čitavu lepezu mogućnosti saznati kako razmišljaju vaši učenici. Jedan od najboljih pokazatelja su školske zadaće, (popularne zadaćnice) u kojima svaki od njih ponaosob iznosi svoje stavove na zadanu temu.
Zagreb, 14.siječnja 2016./ Ima jedno meni tako drago mjesto u Zagrebu gdje su – nazvat ću ih uvjetno „ neke stvari koje volim“ – fontane i knjige.