piše: Igor Matijašić
Prije točno godinu dana (blaženi Facebook koji podsjeća na sve važne događaje) napisao sam sljedeće rečenice:
„Prema starom hrvatskom običaju da sve što vrijedi i pokušava biti bolje treba naprasno zaustaviti, čini se da ništa neće biti od kurikularne reforme. Mada se oni koji su srušili Jokića i ekipu kunu da proces treba nastaviti, pitanje je tko će preuzeti odgovornost i stati na čelo kolone. Nikada nikog nisam čuo da s toliko strasti govori o školstvu, o budućnosti naše djece koja sada uče gomilu nepotrebnih stvari, nikada nitko nije tako predano obrazlagao činjenice poput Borisa Jokića koji je, za razliku od nekih drugih, javno stao i pred ravnatelje, i pred učitelje, i pred roditelje, pred sve kojima je obrazovanje djece važno.…
Sjetim se uvijek djetinjstva i jednog prijatelja. On je imao dovoljno hrabrosti učiniti sve ono što smo mi samo mogli sanjati.
Berlin/ Neplanirano, radi zdravstvenih razloga, provedoh ovu, netom minulu subotnju večer uz tv program umjesto program Slavonske večeri u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici Berlin. Tako, umjesto tamburica i slavonskih plesova, pogledah i poslušah pjesme Eurosonga 2017.
Jesmo li, zapravo, sretni?
Kao dvadesetsedmogodišnjak i pripadnik mladih koji nisu više toliko euforični kao što su to mladi nekada bili, odlučih se podići svoju ruku visoko u zrak i reći: DOSTA! Poput onih studenata koji su sedamdesetih godina po svijetu dizali revoluciju i bili pokretači za bolji svijet. … 
O događanjima oko predstave Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje” (24. travnja 2017.) na Marulovim danima više-manje je sve rečeno. S tim da, ako ćemo govoriti o tome što se zbivalo ispred HNK u Splitu uoči samog početka, valja reći da su mediji, u većini slučajeva, mahom popratili pogrdne uzvike nekolicine ljudi i njihova zajapurena lica, dok su prethodno najavljen (demokratski) prosvjedni skup s nizom uljudnih govora i s nekoliko stotina nazočnih, popratili – gotovo nikako.…