piše: Filip Ćorlukić
Prije petnaestak godina na Tv je prikazivan razgovor s jednim turskim povjesničarom koji se bavi nekim segmentima hrvatske povijesti. U početku razgovora je rekao da mu je izvanredno drago što je došao u Hrvatsku, ali mu je još draže što je strpljivo zaobišao jedan zapravo nepostojeći incident, pa se nije naljutito i uvrijeđeno vratio u Tursku.
Tako on smiješeći se priča, da je kod dolaska jedan od hrvatskih kolega mu prišao i radosna lica pozdravio ga s riječju “bok”…
Hrvatska je danas i službeno postala mala zemlja za veliku amneziju. Ako jedan nogometaš koji je osvojio tri Lige prvaka i koji je kapetan hrvatske reprezentacije uopće ne pamti kad je prvi put obukao sveti dres, onda sve polako gubi smisao…
Divna zemlja, još ljepši ljudi. Mislim pri tome i na unutarnju, ne samo na vanjsku ljepotu. Pa ipak, isti ti divni ljudi bježe iz iste te lijepe zemlje.
Potreba za usklađivanjem nastavnih planova i programa u školama, ili reforma obrazovanja neminovna je i svakim danom sve izraženija. Najbolji primjer za to, nestajanje je pojedinih zanimanja i otvaranje novih, što obrazovni sustav sporo prati.

