piše: Marija Matijašević

Stružec/ Dok su seljani Strušca za Božić i novogodišnje blagdane mrsili brke patkom, guskom, odojkom, francuskom, sarmom, kolačima… i natjecali se tko će bolje, nitko se nije sjetio Ljubana, koji je od kolovoza spavao na poklonjenom madracu, poplunu i jastuku u pola straćare svojeg – djedovog doma na livadi.
Onim danima kada nas sunce počasti svojim zrakama, mogao bi se čovjek i nasmiješiti i reći: “U kakvoj smiješnoj državi to živimo, pa nikada nam nije dosadno.“.
Praznovjerje je čudnovata stvar.
U javnom prijevozu, kod frizera i naravno u kafićima, mogu se čuti raznorazne informacije ili priče. Često neprovjerene, ponekad preuveličane ali ipak koliko- toliko, istinite.
Često puta volimo reći: „Na mladima svijet ostaje!“ iako možda nismo ni sami svjesni koliko teško breme tereta oni sobom nose, počevši od školovanja, konkretnog obrazovanja sve do zaposlenja. Svjedoci smo kako se upravo sa školovanjem i obrazovanjem mladih više manipulira, nego što im se uistinu pomaže. Ovo pišem s nadom i gorućom željom da se u tom smislu nešto pokrene na bolje.
Minuli su prvi novogodišnji dani. Izmijenile su se prigodne čestitke u kojima smo jedni drugima, uobičajeno, poželjeli puno mira, uspjeha, sreće i zdravlja. Naravno, bilo je tu i srdačnih želja da ne ostanemo bez ponešto ljubavi i para.
“Možda bi i ti tako da si na njegovom mjestu…Kao da bi ti drugačije…..Nemaš tu priliku pa nemoj ni suditi.”
Nova godina 2017. nije dobro počela za one koji bi, barem svi tako ističu, trebali biti budućnost Hrvatske.
BiH sve više puni stranice stranih novina strahom od ekstremnog islama u toj zemlji.
Kad ste zadnji put nekome udijelili kompliment? Mislim na onu pravu, istinsku, lijepu riječ podrške. Ne ustaljene fraze tipa «Imaš krasnu frizuru», «Čini mi se da si smršavio», «Dijete vam je, zbilja, pristojno»…, nego baš toplu riječ koja će obradovati osobu kojoj je upućena.