piše: Igor Matijašić
Na današnji dan, prije 36 godina, umro je Dobriša Cesarić, jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Iste te, 1980. godine krenuo sam u prvi razred osnovne škole i mislim da su baš nekako u to vrijeme (ili možda samo godinu nakon) po prvi puta doprli do mene stihovi “Slapa”.
Budući sam naučio čitati i prije nego sam sjeo u školske klupe („gutao sam“ crtane romane)…
U ovo predbožićno vrijeme čitam na stranicama raznih časopisa ili portala ohrabrujuće članke o raznim događajima što se imaju dogoditi još ove godine. Za oko mi je ovoga puta zapeo članak iz Ureda RH za iseljeništvo pod naslovom „Želimo živjeti u Hrvatskoj“.
„U to vrijeme godišta
Split/ U protekli petak, 9. prosinca, u ranim poslijepodnevnim satima potres jačine 4,8 po Richteru, dobrano je uzdrmao Split i okolicu. Ljudskih žrtava nije bilo, a ni materijalna šteta nije bila velika. Bojazan i umjerena uspaničenost među dijelom građana, bila je sasvim razumljiva. Jer nitko ne može znati hoće li za koji trenutak uslijediti novi, mnogo razorniji udar.
Nakon jedne prekrasne akcije koju smo pokrenuli u našoj školi (cilj je bio pomoći bolesnoj učiteljici) primio sam nebrojeno mnogo prekrasnih komentara podrške.
Često se jugoslavenstvo i nehotična nostalgija za ovom bivšom državnom tvorevinom stavlja u kontekst politike iako ima puno primjera kako se to ne može uvijek poistovjetiti.
Ej, kad se sitim poodavni vrimena, ženska čeljad su nediljom u posli podne izlazila na sokak pa svaka sa sobom ponela šamedlu i udri u pripovitku, el moš se kast plećkanje, koja je šta čula, vidla, jel trevila kakom događaju.
