piše: Milan Rajšić
E, ovo ti moram napisati. Ujutro nije bilo mačka i onda oko podne evo nešto se vuče doma.
Vukao se na tri noge (prednja lijeva podvijena), pola glave doslovno krvava, mislim ni da mu uho nije čitavo (ne mogu vidjeti od krvi) i to ono koje je tek zacijelilo. Od njegove bijele boje su ostala samo sjećanja – toliko prljavsštine, kao da je bio na hrvanju u blatu.…
Godinu dana poslije moje velike borbe i kušnje sudjelujem u jednoj drugoj borbi kao sekundant i posilni, suradnik i podupiratelj.
Asissi – nakon svega proživljenog ove godine pune iskušenja, imala sam veliku želju otići na hodočašće. Želja mi se ispunila, ovih dana iščekivanja Božića, otputovala sam sa suprugom u Italiju, na mjesta gdje su živjeli posebni ljudi – sveci.
U početku, tamo negdje krajem Drugoga svjetskog rata, bilo omanje veselo društvo, okupljeno oko Pirandella, Cocteau, Beckett, Ionesco, Pinter, meni omiljeni Vian, Havel… Društvo se od milja zvalo Teatar apsurda (fr. Théâtre de l’Absurde).
Zagreb/ Kazalište Kerempuh/ nedjelja, 10. prosinca/ Izvedbom oratorija Georga Fridricha Händla “Izrael u Egiptu”, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Hrvatskog baroknog ansambla pod ravnanjem Ivana Šćepanovića uz soliste Josipu Bilić Anabelu Barić, soprane, Franka Klisovića kontratenora, Mislava Lucića …
Prosinac je tradicionalno doba radosti, darivanja, dobrih djela, iščekivanja, druženja, mjesec Božića. Kod Hrvata ovaj put prosinac ispao samo mjesec druženja tj. zabave.