piše: Marija Juračić
Pokvarila sam ocjenu iz hrvatskog jezika bez svoje krivice. Profa na zamjeni je tražila da na ploču napišem jednu prostu rečenicu. Izbečila sam oči i nisam mogla vjerovati što ona traži od mene.
Sandro iz prve klupe se kliberio k’o mutav, a i ostali su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh.…
nikad ti nisi, nisi ti
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.…
Popis priloga objavljenih na portalu Hrvatski glas Berlin kazuje da sam ih, tijekom dvije i pol godine, koliko sam suradnica portala, poslala čak 99.