POVRATNICI IZ PARTIZANA U ŠKOLI

Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Kao što sam već napisao, nakon odlaska partizana školska je nastava održavana pod vrlo otežanim uvjetima. Jedan mi je događaj iz te kasne jeseni 1943. posebno ostao u sjećanju. Kada su se partizani povukli pred dolaskom snažnih njemačkih vojnih snaga, s njima je otišlo oko pet tisuća Tuzlaka.

Dobro sjećam kad su se u postrojbama i pjevajući povlačili prema Majevici i prolazili pored naše kuće. Bili su dobro odjeveni u zimsku odjeću i obuću. No nakon samo mjesec dana već ih se vratilo oko…

više

KAO LJEVORUKI MEĐU DEŠNJACIMA

piše: Marija Kukić
Gotovo svakoga jutra budim se oko 4 sata i prvo što uradim jest da otvorim stranicu Hrvatskog glasa Berlin i pročitam nove tekstove. Ali, dva jutra dočekalo me neugodno iznenađenje – nema ništa (novo, op.u.) na stranici portala. Znala sam da je glavna urednica na itekako zasluženom odmoru, ali ova praznina?! I tišina!!! Ni glasa od Sonje.

Svakojake sulude misle vrzmale su se glavom. „Da se nije, ne daj Bože, nešto nezgodno na tako dugom putu dogodilo! Čemu tišina?“

više

RAT TRAJE A ŽIVOT TEČE DALJE

piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige: Moja sjećanja na minulo stoljeće

Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosili snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kad su te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbijih ojačanih partizana i sovjetskih snaga koje su se sve više približavale.

Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona u Tuzlu se došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Ceremonijal skidanja hrvatske i postavljanje njemačke …

više

TKO JE OVDJE LUD

piše: Marija Kukić      …foto album
Čitam ovih dana na požeškim portalima: „Nikad manje beba u požeškoj bolnici: Nestajemo li kao narod?“

S velikom zabrinutošću svjedočimo masovnom odlasku čitavih obitelji  u neke druge zemlje. Ljudi je sve manje. Djece još manje.  U požeškoj bolnici broj novorođenčadi svake godine se smanjuje, broj umrlih se povećava. U školama svake godine sve manje je odjela, a u svakom razredu sve manji broj učenika. Sve manje je djece na igralištima, sve manje slobodnih mjesta u grobljima.…

više

NEPRAVDA

piše: Ruža Silađev
Ljeto se bližilo kraju. Vidjelo se to po požutjeloj travi i po voću koje je dozrijevalo. Bilo ga je u selu na svakom koraku. Drvoredi jabuka na ulicama savijali su se od plodova. Plave i žute šljive su padale po zemlji i činile lijepe plave i žute ćilime ispod svojih stabala. Kruške su mirisale i selo je ličilo na zemlju u kojoj «teče med i mlijeko».

Seljani su svakodnevno sakupljali plodove. Od njih su pravili slasne džemove, kompote i sokove. Preostale su stavljali u drvene bačve.…

više

BLISTAVA DOMOBRANSKA POBJEDA

piše: Filip Čorlukić …Iz knjige: “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Medjutim, idila je kratko potrajala. Jedne noći, oko 22 sata probudila me snažna topovska, strojnička i puščana paljba. Skočio sam iz kreveta i otvorio prozor.  Iz smijera Ilinčice jasno su se čuli uobičajeni ratni pokliči partizana: Naprijed drugoviii… Nagari Jovaneee… (Kao da su to bili samo “Jovani”. Nitko ne potiče na jurišanje ni “Ivane”, ni “Muje” premda i je i takvih mnogo bilo u partizanima)  Ubijte ustašeee... (U Tuzli uopće nije bilo ustaških postrojbi) U žaru borbe domobrani su im odvikivali: “Hoćete li soliii…, dođite ušljivci da vas okupamo u slanom bazenuuu…”…

više

UNIJE …OTOK S POSPANOM DUŠOM

Iz naše arhive/objavljeno 14.07.2011.

Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Matajić Agičić

Dodirnuti pogledom Unije u kratkom trenutku čuda značilo bi isto što i dodirnuti Svijet u malom. Svijet koji postoji izvan i unutar svega, neodrediv u nečijoj tuđoj odredivosti, do krajnjih granica otočan u svojoj otočnosti.

Otok ima jedno mjesto.

Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.…

više

BIROKRACIJA NAS OPET JAŠI

piše: Marija Juračić
Dvije stvari mrzim iz dna duše: ići liječniku i imati posla s hrvatskom birokracijom. A moram imati s njom posla, jer ga ona nema.

Naime, sav svoj posao prebacuje na moja nejaka, građanska leđa. Izmišlja ga za mene. Namjerno i zlurado. Da mi uništi ljeto. Da mi zagorča život. Da opravda svoje postojanje.

O kući koju smo sagradili još u onim vremenima kada se to činilo…

više

ZOVEM SE SREĆKO

/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /

tekst: Marija Kukić
Već sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.

U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.

Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par…

više