POTRKA/ II. dio
piše: Dragica Šimić
Barba je sahranjen drugi dan kako je to i običaj u kršćanskome svijetu.
Noć prije, obučeno u najbolju odjeću koja se čuvala samo za ukop i odlazak na misu u staru gotičku crkvicu, u hlače od crnog, krutog sukna i bijelu košulju, s rukama preklopljenim na grudima, sklopljenih vjeđa koje su čuvale zadnje misli i kolebanja; mirnog, bijelo kamenog lica iz kojeg se život i duša ljudska povukla u neke druge dimenzije kao kad bura ostavlja mora i nakon njenog odlaska…
Kad jesen zajeseni, sve oko nas vrišti od različitih kontrasta. Među njima najuočljiviji je kontrast boja; kontrast toplih i hladnih, primarnih i sekundarnih boja, komplementarni kontrast… 
Godinama je stojala na tavanu, prikrita paučinom, pripuščana crvotočine, osudita da je odnese zaborav, jel je došlo novo vrime u koje se ona ne uklapa.
Zvali su ga Potrka. A kako i ne bi kad je bio najbrži u selu a nesumljivo i u svim zaseocima Biokova. I bio bi još brži da nije bilo magarca.
Sunce veliko, toplo i žuto, baš kao dukat o vratu mlade snaše, grijalo je Mariju. Od rođenja. Voljela je ona slavonske žege i miris zemlje, baš kao i oštre zime sa puno snijega i sve svoje slavonske običaje.
Današnji dan mjeseca studenoga i godine 2012. je jedan četvrtak …osmi je dan u tom mjesecu. Od danas živim u Osijeku. Nikada prije nisam o tome razmišljao, ali eto …dogodilo se.
Jesen je prostrla po tlu najšareniji tepih izatkan od lišća. Ono šušti, šapuće, skakuće milovano nježnim povjetarcem, leprša nošeno pobješnjelim vjetrom.