piše: Marija Juračić
Kad ja nešto lažem, moja mi baba odmah kaže da će me upisati u jednu određenu stranku. Veli da ću s mojim lažima u toj stranci moći izgraditi ful dobru karijeru.
Ja velim da moja baba pretjeruje, jer ja nikada nisam ništa ukrala, osim što sam od Ane prepisala matematiku, a to nije krađa, jer nikome ništa ne fali.…
nikad ti nisi, nisi ti
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.…
Popis priloga objavljenih na portalu Hrvatski glas Berlin kazuje da sam ih, tijekom dvije i pol godine, koliko sam suradnica portala, poslala čak 99.