događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Mirko Popović
Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?
Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.
Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina……
piše: Marija Kukić
Započet ću ovu crticu rečenicom koja me se posebno dojmila: „Život je zavežljaj malih stvari.“ ( Oliver Wendell Holmes )
I zaista. Spleten je od svega i svačega, nošen s manjom ili većom lakoćom, s manjom ili većom teškoćom, ali život je – život.
A onda, jednog trenutka, u jednom treperavom djeliću sekunde, zavežljaj se počinje otpetljavati.…
piše: Marija Kukić
U selu rasla djevojka mlada, gizdava. Jedina kći među trojicom sinova. Držali su je, pazili, nosili kao kap vode na dlanu. Ispunjavali su sve njene hirove i sve joj slijepo vjerovali.
Iako žitelji iz rodnog zavičaja njenih roditelja preferiraju mušku djecu i nisu baš najsretniji kada im se rodi „dite“, u ovoj obitelji bilo je nešto drugačije. Vjerojatno su roditelji svojim dolaskom u Slavoniju počeli mijenjati i sebe te navike i običaje donijete iz rodne Hercegovine.
Zrinka je bila njihova ljubimica i nije bilo želje koju joj roditelji, a posebice majka Mara, ne bi ispunili.…
piše: Mirko Popović
Markus i ja se nismo poznavali, osim ako vrsta poznanstva nije par slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od teške ebanovine.
Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.
– Ako treba vjerovati ovakvim vijestima – govorio je dok su s …
tekst i foto: Marija Kukić
Zlati se žito na njivama slavonskim.
Lelujaju se njegove vlati na suncu uzavrelom,
A nabubreno klasje pleše drmeš šokački.
Talasaju se na lahoru brkovi ječma dozrelog.
Ne, nema te pjesme, ni riječi, ni slike,
Ali ni umjetnika koji bi mogao tu ljepotu opisati!
Dolino moja, duboko u srcu skrivena i nošena,
Okom zaljubljenika zamilovana,…
piše: Marija Kukić
Prvašići sjede na svojim stolicama kojima su potkresane noge. Sjede i pišu pisanu vježbu Što ima ljeto. Korelacija je to s istoimenom obrađenom pjesmicom u Čitanci.
Mir i tišina u učionici. Može se muha čuti kada preleti razredom. Pravo čudo! Inače su puni crvića u guzama.
I dok oni „duboko“ razmišljaju o tome što će i kako napisati, obilazim ih, virkam u njihove pisanke. Zanima me njihova…
piše: Mirko Popović
Najdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.
Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:…
piše: Josip Šantić Šangarelo
Evo bome okad san doša na more a partija je misec i po stalno mislin čako notat. Kako se dogodi koja barufa a ja priskočin ti dan sutra san zaudobija i nisan stiga ništa notat.
Čitan i poruke moga prijateja Emila i Sonje da jin pošajen kartulinu sa mora pa da judi jemadu barenko ništo za proštit a ako je ča i smišno moredu se i nasmijat.
U naše malo misto jema bome svakakvi baruf a najviše oni ča su…
tekst: Marija Kukić
Siroti Pavo! Svakoga dana prije svitanja s magaretom natovarenim drvima prelazio je s hercegovačke strane kamenitom stazicom put Imotskoga. Drva bi prodao i sa zarađenom „sićom“ preživljavao iz dana u dan. Naravno, nije mu bilo lako. Poslijepodne je odlazio u šumarak pun zmijurina po drva, prije svitanja na put u grad pa opet nazad. I tako se priča ponavljala svakodnevno.…
Mirko Popović
Oko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.
Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.
Ne čuje moje misli, ali slušajući prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:
– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se…