NA PUTU
piše: Marijo Glavaš
Postoji to jedno zvono na zidu odmah pored vrata i papir s nacrtanom strelicom nalijepljen na vrata, strelica pokazuje prema zvonu, a natpis iznad nje kaže: Ne gurati – pozvoniti na zvono. Sva su vrata na tom dijelu hodnika uokvirena žuto obojenim dovratnicima. I sva su zatvorena. Na jednima piše: Soba za sastanke, na drugima: Soba za informacije (od 14 do 15 sati), na trećima: Garderoba. Ima dosta tih vrata i iza njih se ništa ne čuje. Prostorije su prazne. Ili onaj tko je u njima šuti, oni koji su u njima …
09 PRIČE
MAGLA OBAVILA SJENIKOVAC
PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Dječak se u rujnu ponovo vratio u Prašnjograd pun utisaka, pjesama i pošalica. Želio je silno da to prenese drugovima i drugaricama. Obraćao im se na isti način kao drugovima i drugaricama u Sjenikovcu ali to nije naišlo na odobravanje. On je postao glavna tema na sastanku razrednog starješine. Djevojčice su se žalile da im Kreša Dođoš dobacuje i dosađuje. Dječaci su pričali sličnu priču. Riječ razrednice je bila poslijednja. „Nemoj više da se obraćaš tako“ bila je naredba.
Svi nastavnici su mislili da je Kreša Dođoš dosadan i nametljiv ali…
MOJ DIDA
IZ BILJEŽNICE ROBIJA K.
Moj dida je došao sa Šolte kod nas doma kod kuće. On je dogibao jer pošto da u roku hitno mora na banku. Samo prvo je njemu moja mama dala marendicu sa malo pancete i kapule. Dida je rekao: „Svjecki kapitalizam ide u trokurac, ja oću dignit svoju lovušu sa banke!” Moj tata je njemu rekao: „A tebi je ka mrsko šta kapitalizam propada, a?” Dida je rekao: „Dobro ga đava odnija! Skupa sa cilim bankarskim sustavom!” Tata je rekao: „Ako ti je tako gadljiv, šta si drža šolde na banki?” Dida je zamahnijo…
STADE SE CVIJEĆE ROSOM KITITI
PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Krešo je sjedio u šatoru i pomalo ga je bolila glava. Svanjivalo je i bilo je prohladno i Krešo se osvrtao ne bi li našao nešto da se ogrne. U šator je ušao mlad i snažan vojnik i ogrnuo Krešu sa ovčijim kožuhom. To nije bio običan kožuh već su bile u kožuh utkane zlatne niti koje su se presijavale u tmini šatora. Sam šator je bio ogroman i veoma lijep sa puno lijepih i luksuznih predmeta ukusno raspoređenih po njemu. Kreši je bilo čudno što mu se vojnik obratio sa „Aleksandre” a ne sa Krešo.…
VALCER
Netremice je gledala u film na televiziji u kojem je partner svoju partnericu nježno obgrlio oko struka i vodio je plesnim podijem. Očavarali su je ti lagani pokretni poput klizanja po redu, tako su izvježbani bili njihovi pokreti.
Oduvijek je sanjala o plesu. Silno je željela da obuče najljepšu večernju haljinu koja bi sezala čak do poda, i u kojoj bi se osjećala poput kraljice. Jednom davno jedan od njenih najboljih prijatelja poslao joj je poruku na mobitel; „Vodim te na ples!“ Uzbuđeno je…
RUKA NA SRCU …HRVATSKA U SRCU
Sve teže priznajem da su godine brže od mene. Ponekad zažmirim da ne vidim sijedu kosu, i bore na licu. Iako me ne smetaju vanjski znakovi starosti oni su ipak neminovan pokazatelj da je iza nas puno više vremena nego što je ostalo ispred nas. Sve češće i češće mislima se vraćam u one dane djetinjstva, kakvo god ono bilo, i u njemu pronalazim, poput bisera u školjki bisernici, bar nešto lijepo, čega se čvrsto uhvatim kao što se krpelj uhvati kože, i ne dozvoljavam da ta ljepota nestane iz mog sjećanja.…
DVOSTRUKI ŽIVOT
PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Krešo je nastavio svoj dvostruki život. Školovanje u oholom i prašnjavom gradu išlo je svojim tokom, on je bio odličan učenik. Tih devet mjeseci sporo je prolazilo: rujan, listopad, studeni, prosinac, veljača, ožujak, travanj i svibanj vukli su se kao gladna godina u iščekivanju: lipnja, srpnja i kolovoza. Siječanj je prekidao ovaj tužni niz. I zimski raspust od dva tjedna provodio je kod bake i djeda na selu u Sjenikovcu. Tri ljetnja mjeseca vrijedila su trostruko tako da su vrijedila isto kao i preostalih devet. I snovi su se početkom lipnja mjenjali.…
ČOVJEK LUK
MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Niste li se i vi nebrojeno puta začudili kako vas već pri prvom susretu osoba podsjeća na neku od životinja?
Kako u izrazu lica ili stavu tijela ima nešto šumsko, animalno? Možda je to bio vuk, lisica, medvjed …ili …oh, da …mene su neki ljudi neodoljivo podsjećali na gmazove, oni simpatičniji, ne znam zašto, na kornjače. Možda zato što mi one izgledaju bezopasno. I uvijek izgledaju kao da se smiješe. A onda, prije dosta godina srela sam čovjeka i odmah pomislila-luk. Da, ne nikakva životinja nego -luk!…
ZLATNA RIBICA
JEDNA ŽIVOTNA PRIČA
piše: Nada Landeka
Živjela jedna siromašna žena u trošnoj kućici pokraj rijeke. Kućica je bila od stare hrastovine, već dugo nezaštićena od crvotočine i insekata, vlažna i ne baš ugodna za stanovanje ali ovoj ženi je njezin dom bio najbolje utočište.
Nije imala struje pa je koristila ostatke svijeća koje bi donijela sa obližnjeg groblja kako bi bar ponekad osvijetlila prostor u kojem boravi. Financijski je veoma loše stajala, tj. prije petnaestak godina mogla je zaraditi nešto novca nadničarenjem na poljima, …
HRVATSKI SAN
PUTOVANJA
piše: Nada Landeka
Kako je kratak ljudski život. Poput zvijezde, zasjaji malo u daljini, zatim postane bliži i sjajniji, u usponu snage, onda nakon nekog vremena u opadanju snage počne tamniti i lagano udaljavati dok potpuno ne nestane.
Neki ljudi poput zvijezda koje kratko zasjaje na nebu pa brzo nestanu, isto tako kratko žive ali za sobom ostave sjajan i dubok trag, a onda zauvijek odu. Takav trag ostavila je meni veoma draga osoba koja je prije nekoliko dana nažalost napustila ovaj…