događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Dragica Šimić
Nježne …uvijek nekako nađu put do ljubavi, uzdižu, krijepe dušu, liče na molitvu ili su sama molitva. Uvijek smo u potrazi za njima. Dijele se u malim dozama, kao lijekovi, samo što se njima ne možemo predozirati.
Grube …ima ih puno na ovom svijetu. Lete u roju kao crne muhe i za sobom ostavljaju često neisperive mrlje. Guše kreativnost, narušavaju slobodu.
Možemo ih povezati i s bolom koji je njihov krajnji proizvod.…
tekst: Viktorija Banić
I Bog stvori Evu. Od Adamova rebra. Kost od njegove kosti, meso od njegova mesa da je voli i da bude voljen. I da tu ljubav prenosi dalje.
„ I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
I doda Bog: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj…
tekt i foto: Marija Kukić
Sedamnaest godina!! Malo ili mnogo? Ovisi o komu ili čemu je riječ.
U ljudskom životu sedamnaest godina znači djetinjstvo i mladenaštvo, u životu nekih drugih stvorenja starost, često i smrt.
I crkva u Kuli, selu nadomak Kutjeva, bijela golubica čija elegancija dominira krajolikom, nosi na leđima toliko godina. Naime, prije sedamnaest godina požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević položio je kamen temeljac za izgradnju crkve u Kuli, malenom selu prelijepe Zlatne doline. Crkva je rasla, napredovala nekada brže, nekada sporije, ali je izrasla u ljepoticu koja već izdaleka zadivljuje prolaznike izgledom, elegancijom, ljepotom.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo me bome prin nego san mislija!
Kako me vrime ne jubi pa zbog vitra koji puva već skoro 10 dan ne mogu na more lovit ribu moran ćakod radit pa taman i notavat na ovu makinjetu. Ja mislin da kad ne bi bilo foji za štit da bi poludi ma nisan daleko od tega ludila i kad štijen te foje.
Majko moja draga kakvi su to judi koji uporno prodajedu mržnju i judsku netrpejivost priko foji i koji stvarno misle da smo svi …
piše: Viktorija Banić
Dan oblačan, neproziran. Gust. Vrijeme za povratak. Čekam nestrpljivo da vozač uzme prtljagu. Stanica kao stanica, nije se puno toga promijenilo. Dapače, kao da je vrijeme stalo, stvarajući vakum misli i pokreta, sjećanja …
Do svijesti mi dopiru glasovi – vozač i putnica. Ista, jedina ispred mene, još uvijek raspravljaju. Djevojka se crveni, na rubu plača, moli, objašnjava. On neumoljiv. Konačno pohvatam konce razgovora. Njoj nedostaje par kuna ili pola eura, koliko li, da…
piše: Dragica Šimić
Kad se opraštao činio je to s nježnošću. Znala je još tada koliko mu je značilo napustiti rodni kraj, otići medu ljude koje nije poznavao, koji nisu poznavali njega, čiji je jezik i kulturu učio teško i s mukom a ipak je morao s njima dijeliti nove dane …
Kad se opraštao s djecom uvijek bi ih gledao onim posebnim pogledom kao kad se rastaješ od ljubavi, i uvijek sa suzom koja je prijetila da će svaki tren iskapati na dječje obraščiće. Ponekad je poželjela biti čarobnica, onako mala, pružiti ruku i …
piše: Ruža Silađev
„Sveti Petar na Petrovo nosi puno krilo jabuka. Andželići stoju u redu i čeku da jim on podili. Čija mater pri reda ji jabuka taj bude zadnji u redu.“
Svaka Šokica u Sonte i dandanas koja je saranila dite jako ata da ne jide jabuka do Petrova. Prija nije bilo jabuka još od jesenas. Ne što su se metale na šifoner pojile su se do Božića. Ubardala je svaka mater šta su stari kazivali. Nikaka želja za jilom nije mogla prikršit adet iz starina.
piše: Marija Kukić
Bila je to večer u kojoj se proslavljala obljetnica mature.
Na ovoj proslavi kao uostalom i na mnogim sličnim, našlo se staro gimnazijsko društvo. Raštrkani diljem Lijepe Naše, ali i po cijelom bijelom svijetu svi su s radošću čekali da konačno prođe tih dugih pet godina od posljednjeg susreta.…
piše: Nela Stipančić Radonić
Dok sjedim negdje vani u parku često plovim s oblacima. Ili barem pokušavam doprijeti do njih, kada već ne mogu do ljudi. I stvarno su jako ugodno društvo, skoro kao labudovi na vodi. Samo oblake viđam češće. Čim dignem glavu. A labudovi su sve dalje. Kao da se kriju od ljudi.
Ali, ni oblaku nije lako na nebu, jer mora svako malo istrčavati na teren. Kao sudac na terenu. A mi dolje smo zapravo igrači. I to ne svi, kako tko.…
Naša nova suradnica: Viktorija Banić u rubrici naslova: VRATA (I TVOJE) DUŠE
I ovako se stiže do nas: – Moje je ime Viktorija Banić, javljam Vam se, rekla bih na inzistiranje zajedničke, uvjetno rečeno poznanice, meni poznate samo pod “Kata Rina” sa fb. Naime, stalni sam suradnik i kolumnist Franjevačkog medijskog cetra “Svjetlo riječi” na portalu, u reviji, te rubrika petkom u radio emisiji. Kata Rina, tko god se krio iza tog profila, je osoba kojoj se sviđaju moji tekstovi, te me je kontaktirala, poslala zahtjev i predlagala da se javim upravo Vama. Smatra da moji tekstovi, kako kaže, “imaju dušu”, a Vi takve trebate ……