događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Marija Kukić
foto: Ivan Juroš
U jeseni moga života sve više se veselim rascvrkutanom proljeću. I što je više ‘ jeseni u meni’, to mi je svako novo proljeće sve draže i milije.
Iz zimskog izležavanja proljeće je probudilo sve živo na novi život. Pogledajte! Okitilo je bogatim zelenilom livade, šume, travnjake… i rasulo po njima najraznobojnije cvjetove.…
piše: Viktorija Banić
Strah. Iskonska i pokretačka snaga. Aktivator samoodržanja, poticaj…
Djeca su zahvaljujući bujnoj mašti i nepotpunim iskustvima prepuna strahova i bojazni, manjih i većih, onih ozbiljnijih, ali i onih zbog kojih, ponekad, jedva suspregnemo osmijeh.
Prvi strah kojeg se sjećam je onaj od mraka – niti danas ga baš ne volim, pa strah od visine, mračnih i bučnih ljudi, dok me …
Piše: Marija Kukić
Foto: Ivan Juroš
Jučer je Sunce sjalo ljubičastim sjajem. Cvijeće je cvjetalo ljubičastim bojama. Zrak je mirisao najljubičastijim mirisom. Ljudi i djeca nosili su ljubičastu odjeću. I trava, i nebo, i oblaci, i potoci, i ptice, i leptiri, i sva stvorenja pod nebeskom kapom na trenutak su poprimili ljubičastu boju. Oni su htjeli pokazati osobama oboljelih od epilepsije da se solidariziraju s njima.
Bio je Ljubičasti dan. Ljubičasti dan ili Purple day posvećen je osobama s epilepsijom. Obilježava se u mnogim zemljama…
tekst: Marija Kukić
foto cvijeta: Ivan Juroš
Bio je on prelijep mladić i sve su se djevojke brzo u njega zaljubljivale. Ali, imao je srce kameno, a kamen nema osjećaja i ne može gajiti nikakve emocije pa čak ni ljubav. Dovoljan je sam sebi. To što ga neki šutaju, bacaju s ramena, lome iz stijena… to kamenu ne znači ništa. On nema srca i ne može ništa osjećati.
Takav je bio u dalekoj prošlosti grčki mladić iz Tespije u Beotiji po imenu Narcis. Nije mu bilo važno što se planinska nimfa Eho u njega bezgranično zaljubila.…
Kada ostaneš sam…
piše: Marija Kukić
„Halo! Halo!“ javio se nepoznati muški glas. „Jeste li spremni ostatak života provesti i novu stranicu života započeti s novim, vitalnim muškarcem?“
Nemam ispis dolazećih telefonskih poziva i ne znam tko me je i otkuda zvao. Nisam prepoznala ni glas, ali sam točno u minutu i sekundu zapisala vrijeme poziva, te pozive primljene prije i poslije ovog zvanja. Moja reakcija toga trenutka bila je:…
/Sjećanje na Jozu povodom imendana/
Piše: Marija Kukić
Krndija, gora koja sa sjevera i sjeveroistoka grli Požešku kotlinu, dio je Parka prirode Papuk. Bogata je biljnim pokrovom i mnogobrojnim životinjskim vrstama.
Čak oko petine sveukupne flore Republike Hrvatske (oko 1 588 vrsta) nalazi se u mojoj Zlatnoj dolini. Nije zato ni neobično da među brojnim biljnim vrstama tu rastu i mnoge samonikle jestive i ljekovite biljke.
Piše: Jadran Šantić Šangarelo
Dugo san se mučija u misliman oču li jopet čakod notat joli ne.
Nisan vidija smisa vengo samo još više jala i muke koja koja ti zatruje dušu i tilo. Od zanjega moga javjanja prošlo je oko dva miseca a u lipoj našoj ni nedostajalo škandali, vriđanja, mutni posli, pulitički likvidacij i da sve ne nabrajan jerbo mogu ikspast dosadan. Dunkve dargi štioci neznan okle bi započeja jer od svake teme koje bi se čovik moga dotaknit sve je puno smrada.…
Tekst: Marija Kukić
Foto: Ivan Juroš
Ovoga kišnog ožujka često razmišljam o kiši, kišobranima, dugi… i svemu onome što je vezano uz ovu meteorološku pojavu. Započet ću izrekom:
„Kada počne padati kiša u tvom životu, gledaj gore umjesto da obaraš pogled. Bez kiše nikada ne bi nastala duga.“
I doista! Vrlo često se nakon kiše na nebeskom svodu pojavi ljepotica zvana duga. Ovog proljeća previše je kišnih dana, još više noći. Ne sjećam se kada sam se ujutro probudila, a da tlo nije bilo mokro od noćne kiše.
„Kada Chuck Norris pogleda u nebo, i oblaci se počnu znojiti… Neki to zovu – kiša.“…
tekst i foto: Marija Kukić
Ti tamni oblaci što lebde iznad glave slični su čovjekovom životu. U jednom času sve je tmurno, tužno, tamno … bez imalo svjetlosti i vedrine.
A potom proviri sunce koje igra skrivalicu s oblacima.
Ne, sunce nije nestalo! Ono se samo malo odmorilo i opustilo. Pojavit će se svakoga časa, osvijetliti oblake, nebo … i sve pod svodom nebeskim.…
Piše: Viktorija Banić
Početak svakog radnog dana provedem „uživajući“ u komforu i pouzdanosti javnog prijevoza. Čudesna je to privilegija koje se nikad ne bih odrekla. Ni za što na svijetu!
U rano jutro izjurim iz stana izguravši najprije polupočešljane i najčešće već ozbiljno posvađane juniore. I prije nego što utonem u rijeku ZET-ovih podanika, još u trenutku okretanja ključa u ulaznim vratima i cjelodnevnog napuštanja svog udobnog mikrokozmosa, marljivo stavljam vanjski svijet na opciju „bez zvuka“.…