događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Marijan Gubina: “260 dana”
Eto, i taman kad nam je dao razloga za sreću opet je još gore. Tjeraju nas našoj kući, a tatu ostavljaju na strijeljanju. Svi smo nepomični, nijemi, a suze same liju, kako kod nas, tako i kod njih. Moj tata se trudi zadržati suze i tihim jecavim glasom moli mamu da nas odvede. Mama nas drži za ruke no ne kreće. Pognula se i jeca. Moli Boga i sve svece pa priča nešto što ne razumijem.
-Kreći, kurvo ustaška! Vodi tu kopilad dok vas nisam pobio.…
ŠTORIJE IZ MALOG MISTA
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Da se nebi krivo svatilo neće ovod bit rić ni o kavoj poštijerskoj kartolini, vengo o jednoj smišnoj dogodovštini koja se zbila u jednemu lipome i smišnome dalmatinskome mistu.
Kako svi znate lito je najluđe vrime o godine kada se spušćaju turisti sa svi stran svita da bi vidili lipote naše Jadranske obale, a napose lipote naši otoka i škoja u kojiman su sakrivene najlipše vale i valice na svitu.…
Iz bilježnice moje bake
piše: Emil Cipar
Čim dođe zima dođe mi želja za tipičnim zimskim jelima. I to ne nekim kompliciranim, već onim jednostavnim, starinskim. Kuhinja moje bake pojavi se pred očima kao da je jučer bilo.
Bilo nas tada puno čeljadi u maloj kući u blizini Prnjavora u Bosni. A kuhinja nije bila samo kuhinja, već je imala višestruku namjenu. U njoj se jelo, kuhalo, grijalo, primalo goste, molilo, kartalo, plelo, prelo, tkalo, održavala prela……
Marijan Gubina: “260 dana”
Umirivala me mama obećanjima kako će sve biti dobro, kako ćemo se jednom vratiti kući i opet imati sve. Kako će mi napraviti kalupaše[1] i gužvaru s orasima i makom.
Gotovo da smo se i privikli na smrad u prostoriji. Gotovo da smo prihvatili kompletnu situaciju kao normalnu i taman kad postane jednolično, dogode se promjene. Pojačani razgovori pa galama prekidaju našu prigušenu atmosferu.…
IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 29.06. 2010.
IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/Nije baš sasvim točno da cjelokupno hrvatsko iseljeništvo tijekom ljeta napusti Berlin i ode u Domovinu ili drugdje na ljetovanje. Postoje i oni koje u tome spriječe poslovi, obaveze, bolest. Za odmor i daleko putovanje treba i odgovarajuće prijevozno sredstvo a sasvim sigurno i koja lijepa svotica novca. Pitanje je, raspolažu li njome danas svi Hrvati u Berlinu?!
Prava je šteta da sve hrvatske kulturne i ine aktivnosti u ovo vrijeme, skoro zamru. Osim večernjih i nedjeljnih svetih misa, te igre balota u kojem od berlinskih parkova, nema…
ŠTORIJE IZ MALOG MISTA
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Nadan se štioci moji da će te se sitit ovega čovika ča ga spominjen u naslovu, jerbo san ga barenko dva puta spominja u mojin štorijaman iz malega mista.
Dunkve bilo je vako: U naše lipo i šesno malo misto Gradac u Makarsko primorje, žive jedan, po svomen životu, jako interesantan i osebujni čovik …pivač, ribolovac, bivši Galeb i da sve ne spominjen, jerbo bi se mogle otvorit nikiman i jute rane…
Marijan Gubina: “260 dana”
Mlađi mršaviji momak hvata me za ruku i kreće van kanala, a moje noge samo ga prate. Izašli smo iz kanala i sjeli uz rub ceste. Zagrlivši me reče:
-E, maleni, sve će biti dobro! Nisi ti ništa napravio. Kako se zoveš?
Mucavim glasom izgovaram:
-Mavijan.
I bez šokova imao sam problem s izgovaranjem slova r.…
ČUKINE PRIČE
piše: Jacky, alias Čuko
Draga moja teta Sonja svašta sam ja s tobom i s mojim ludim gazdom već doživio, ali sad ste prevršili svaku mjeru. Sad ćeš ti reći …pa što smo učinili Čuko …što ti je čovječe božji? Možda ćeš reći …što ti je psu božji, ali u to sumnjam.
Vi ste se draga moja teta Sonja, bez mojega znanja, obratili Njemu! Našem dragom, jedinom i voljenom Predsjedniku, čika Ivi.
I da ste se obratili kako se Našem Predsjedniku treba obraćati…
ŠTORIJE IZ MALOG MISTA
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Ma stalno se mislin ća bi napisa za pozdravit se sa liton i litnjin kartolinama o barufi i zajebancij.
Jo judi moji ča se sve liti ne događa to čovik nemore ni dok spi usnit i palo me napamet da van na kartu zabilužin neke sitne barufe. U mala mista na moru uvik jema ribari i ribarščine ma ni ništa za čudit se ako i ženske gredu na ribe oliti na lignje …samo je čudno ako odu sa šešulon o dva metra nji dvi i to na stara raspadajuća vesla.
Kako mi je žena bolesna ako ne gre na ribe, a još više ako ne…
Marijan Gubina: “260 dana”
I eto nas pred mojom osnovnom školom koja ne sliči na sebe. Umjesto mase djece, sada je tu masa odraslih ljudi, puno vozila …kao u filmu. U holu je velika gužva, puno stolova prepunih stvari: uniformi, municije, konzervi i pokoje hrpice oružja.
Mene nitko ne doživljava. Tu i tamo me netko pogleda, pripazi da me ne pogura, no ja sam ionako vodio računa da nikom ne smetam. A onda u jednom trenutku prilazi neobrijani muškarac…