POTRKA III
piše: Dragica Šimić
Poslije te noći više ništa nije bilo isto. Sva ona pitanja koja si je do sada dječak postavljao u vezi odlaska u daleku zemlju, strahovi i nade poprimila su drugačiji oblik.
Shvatio je da ne pozna ni ovaj svijet u kojem se nalazi i kao da je odjednom i po prvi puta ugledao ponovo ona čudna slova i znakove na grobovima, stare crkvice pored kojih je prolazio u svojim čestim jurnjavama zaseocima, teška mesingana zvona na njima sa čudnim, uklesanim znakovima, tri stare kule na vrhu…
Barba je sahranjen drugi dan kako je to i običaj u kršćanskome svijetu.
Kad jesen zajeseni, sve oko nas vrišti od različitih kontrasta. Među njima najuočljiviji je kontrast boja; kontrast toplih i hladnih, primarnih i sekundarnih boja, komplementarni kontrast… 
Godinama je stojala na tavanu, prikrita paučinom, pripuščana crvotočine, osudita da je odnese zaborav, jel je došlo novo vrime u koje se ona ne uklapa.
Zvali su ga Potrka. A kako i ne bi kad je bio najbrži u selu a nesumljivo i u svim zaseocima Biokova. I bio bi još brži da nije bilo magarca.
Sunce veliko, toplo i žuto, baš kao dukat o vratu mlade snaše, grijalo je Mariju. Od rođenja. Voljela je ona slavonske žege i miris zemlje, baš kao i oštre zime sa puno snijega i sve svoje slavonske običaje.
Današnji dan mjeseca studenoga i godine 2012. je jedan četvrtak …osmi je dan u tom mjesecu. Od danas živim u Osijeku. Nikada prije nisam o tome razmišljao, ali eto …dogodilo se.