događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Viktorija Banić
Želim ispričati legendu o orlu, ponosnoj ptici koja živi skoro koliko i čovjek. Kažu oko 70 godina! Oko četrdesete njegove preduge i elastične kandže, više ne mogu hvatati plijen. Dug i oštar kljun postane previše savijen, a stara i teška krila, zbog zbijenih pera, zapinju mu za grudi. Letenje postaje bolno i mukotrpno, gotovo nemoguće.
Preostaju mu dvije mogućnosti – prva, umrijeti, jer vremenom postane potpuno nesposoban na taj način dalje preživljavati, pa…
piše: Nela Stipančić Radonić
Padala je s nogu nakon dvotjednih priprema i još puno više sati prije toga utrošenih u razmišljanja o odabiru hrane, restorana, mjesta. I ono najvažnije. Pozivnica.
Odlučila je sviju pozvati – svoje najmilije i prijatelje. Tko zna kada će se ponovno vidjeti?
Osvrnula se oko sebe. U sobi je bilo polumračno. Još je dosta rano. Dan tek izviruje iza oblaka i nitko još ne može sa…
piše: Nela Stipančić Radonić
Nisam od onih koji redovito sve naglas promišljaju, ali ne mogu a ne progovoriti o svim posljednjim problemima vezanih uz Grčku, koji se izdogađaše pred našim očima i najveću krizu u EU do sada. I, naravno, još nije gotovo, a možda, zapravo tek počinje.
Procjene su raznorazne, sve do onih najcrnjih pa bih se složila s mnogima, koji smatraju da su ovo doista najteža do sada vremena za Europu, a time, podrazumijeva se, i za sviju nas. …
Od Đakovačkih vezova do Dragotina
tekst i foto: Marija Kukić
U ranim poslijepodnevnim satima prošle nedjelje krenula sam iz svog gradića Kutjeva u šezdesetak kilometara udaljeni grad Đakovo.
Svima, u zemlji i inozemstvu, poznata je kulturna manifestacija Đakovački vezovi. Oni koji su se te nedjelje našli u Đakovu, imali su prigodu vidjeti uživo šarenilo, raskoš, bogatstvo narodnih nošnji, raznovrsnost plesova i pjesama i ljepotu običaja koje je čovjek sačuvao od zaborava.…
piše: Dragica Šimić
Nježne …uvijek nekako nađu put do ljubavi, uzdižu, krijepe dušu, liče na molitvu ili su sama molitva. Uvijek smo u potrazi za njima. Dijele se u malim dozama, kao lijekovi, samo što se njima ne možemo predozirati.
Grube …ima ih puno na ovom svijetu. Lete u roju kao crne muhe i za sobom ostavljaju često neisperive mrlje. Guše kreativnost, narušavaju slobodu.
Možemo ih povezati i s bolom koji je njihov krajnji proizvod.…
tekst: Viktorija Banić
I Bog stvori Evu. Od Adamova rebra. Kost od njegove kosti, meso od njegova mesa da je voli i da bude voljen. I da tu ljubav prenosi dalje.
„ I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
I doda Bog: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj…
tekt i foto: Marija Kukić
Sedamnaest godina!! Malo ili mnogo? Ovisi o komu ili čemu je riječ.
U ljudskom životu sedamnaest godina znači djetinjstvo i mladenaštvo, u životu nekih drugih stvorenja starost, često i smrt.
I crkva u Kuli, selu nadomak Kutjeva, bijela golubica čija elegancija dominira krajolikom, nosi na leđima toliko godina. Naime, prije sedamnaest godina požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević položio je kamen temeljac za izgradnju crkve u Kuli, malenom selu prelijepe Zlatne doline. Crkva je rasla, napredovala nekada brže, nekada sporije, ali je izrasla u ljepoticu koja već izdaleka zadivljuje prolaznike izgledom, elegancijom, ljepotom.…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo me bome prin nego san mislija!
Kako me vrime ne jubi pa zbog vitra koji puva već skoro 10 dan ne mogu na more lovit ribu moran ćakod radit pa taman i notavat na ovu makinjetu. Ja mislin da kad ne bi bilo foji za štit da bi poludi ma nisan daleko od tega ludila i kad štijen te foje.
Majko moja draga kakvi su to judi koji uporno prodajedu mržnju i judsku netrpejivost priko foji i koji stvarno misle da smo svi …
piše: Viktorija Banić
Dan oblačan, neproziran. Gust. Vrijeme za povratak. Čekam nestrpljivo da vozač uzme prtljagu. Stanica kao stanica, nije se puno toga promijenilo. Dapače, kao da je vrijeme stalo, stvarajući vakum misli i pokreta, sjećanja …
Do svijesti mi dopiru glasovi – vozač i putnica. Ista, jedina ispred mene, još uvijek raspravljaju. Djevojka se crveni, na rubu plača, moli, objašnjava. On neumoljiv. Konačno pohvatam konce razgovora. Njoj nedostaje par kuna ili pola eura, koliko li, da…
piše: Dragica Šimić
Kad se opraštao činio je to s nježnošću. Znala je još tada koliko mu je značilo napustiti rodni kraj, otići medu ljude koje nije poznavao, koji nisu poznavali njega, čiji je jezik i kulturu učio teško i s mukom a ipak je morao s njima dijeliti nove dane …
Kad se opraštao s djecom uvijek bi ih gledao onim posebnim pogledom kao kad se rastaješ od ljubavi, i uvijek sa suzom koja je prijetila da će svaki tren iskapati na dječje obraščiće. Ponekad je poželjela biti čarobnica, onako mala, pružiti ruku i …