događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Bosiljka Schedlich
Dugo sam iščekivala to mjesto po imenu Grad, kuda je otac odlazio na rad u tvornicu.
Mislila sam da je tamo sve bolje, da tamo nitko nikoga ne tuče. Ne tuku muževi žene, ne tuku djecu. Ni životinje. Ne tuku ni djeca djecu, niti mlađima otimaju cipele i s njima igraju nogomet kad se raspadne lopta od starih krpa.
Jednog ljetnog dana u hlad ispred naše kuće sjeli su susjed Ante i još tri momka iz sela. Pjevali su.…
piše: Jadran Šantić- Šangarelo
Dragi štioci moji i lipi jur san se sitija jedne barufe koju je opetovano činija jedan moj susid i prijatej i to dosta vrimena.
Kako i sami znadete u Split su se jedno vrime ka tsunami skalali naši dični vlaji a i bome vlasi ča oče reč oni pusti svit iz Ercegovine. Nisan i ne bi tija nikoga uvridit ma u nas u Split se tako kaže za one naše vridne jude pune furbarij priko naši brda zovemo vlaji a one koji su još daje iza brdija u Ercegovini i koji su isto vridni i furbasti zovemo vlasi. Eto tako je i gotovo.…
piše: Marica Žanetić Malenica
„Ovako nešto ne pamtim da sam vidio/vidjela. Tko Vam je to radio?“
Otprilike ovako započinjao je svaki moj razgovor kada bih posjetila neku stomatološku ordinaciju, sve dok se nisam zadnjih dvadesetak godina usidrila kod moje zubarice Suzane.
Pa se ona, vremenom, prestala čuditi zlatnoj krunici zuba na poziciji šest donje lijeve čeljusti.…
piše: Marija Juračić
Kinezi su polako osvajali naše tržište. Dolazili su u početku s jeftinom robom i onim dućančićima u kojima ste sve mogli kupiti po dvanaest kuna. Posprdno smo govorili o njihovoj robi, jer bi njihovu igračku dijete rastavilo prije nego neku domaću.
I mediji su nas upozoravali da su neke iz Kine uvezene igračke otrovne, ispuštaju otrovnu boju koja će otrovati našu djecu. Pune su formaldehida i ftalata, kemijskih spojeva koji su jednako štetni kao i azbest.…
Iz naše arhive/ objavljeno 24.03.2016.
Šaranje uskršnjih jaja u Sonti
piše: Ruža Silađev
Tradicija oslikavanja uskršnjih jaja u Sonti je veoma duga. Zapravo, ne postoje pisani podaci o tome.
Jaja su se ukrašavala tijekom Velikog tjedna. Naročito su bile omiljene dvije tehnike.
Lakša i jednostavnija tehnika, koja se i danas još uvijek koristi, a i opće je poznata, je ukrašavanje s listićima biljaka i farbanje u lukovini, ljuskama od crvenoga luka.…
Iz naše arhive/ objavljeno 06.06.2015.
piše: Dragica Šimić
Teško je reći zašto smo bili sretni a i pomalo nesretni i da li se čovjek može istovremeno poistovjetiti sa oba osjećaja poslije velike patnje i teškog životnog iskustva u kome sve nestane a duša biva ono što je najjače ranjeno.
Nevidljiva, nedodirljiva, neki čak ni ne vjeruju da ona postoji ali većina je osjeća koliko osjeća i tijelo, i ta većina, ti mnogi, svjesni su da rane tjelesne, dodirljive, zacijele s vremenom.…
piše: Marija Juračić
Da su građani Lijepe Naše dobri i plemeniti ljudi, koji će uvijek priskočiti u pomoć nemoćnima i potrebitima, ne treba dokazivati. No. manje je znano da su i kao prijatelji vrlo privrženi i darežljivi.
Ta spoznaja, koliko drže do svojih prijatelja, uvukla je u mene blagu tugu i sumnju da ja prijatelja zapravo nemam. Sa svojom najboljom prijateljicom podijelim poneki trač, popijem kavu u omiljenom kafiću i već po navici tu kavu uglavnom plaćamo naizmjence.…
DOK JE LUPARI U DALMACIJI, NIMA STRAJA O GLADI
tekst: Jadran Šantić Šangarelo
Jo judi moji koji smo mi lipi bokun naše prilipe drržave. Dalmacija je čudo nad čudiman jerbo ća se u nas u Dalmaciju dogaja to se nemore nigdi drugo njanka u snu dogodit.
Evo moran se dotaknit i moje pokojne None. Ona mi je uvik nala spomenit njezinu poznatu misal kako u nas u Dalmaciju niko nikad nemore bit gladan.
Završili smo objavu knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića. Iz knjige, kao što je to na kraju i red, donosimo i Bilješku o piscu. Imamo privilegij da nam je autor, Filip Ćorlukić, u mogućnosti ipak, a nakon nedavnog moždanog udara, napisati nekoliko riječi u ovoj završnici objave. A obećava i koji redak više u narednim danima. Dragom dida Filipu, našem najstarijem suradniku želimo brz oporavak. Na ovim stranicama ima se svakako šta njegovo čitati. A čitamo se, ako Bog da, i dalje! (Urednica, ili kako bi dida Filip rekao – “šefica” 🙂 )
Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića
Filip Ćorlukić rođen je 6. siječnja 1928. u selu Vrhovi kod Dervente, od oca Stjepana, željezničkog službenika i majke Kaje, domaćice. Prva dva razreda osnovne škole je pohađao u derventskoj osnovnoj školi časnih sestara, da bi je zbog očeva premještaja nastavio u tuzlanskoj osnovnoj školi časnih sestara. U Tuzli je pohađao gimnaziju do jednog dijela šestog razreda, a budući da mu je otac početkom 1943. premješten u Bosanski Brod i on je pohađanje nastave nastavio u Derventi.…
piše: Julijana Matanović
Nikada nisam išla u vrtić. Za to nema potrebe, odgovarala je moja teta svima onima koji su se usudili primijetiti da bi djetetu bilo korisno družiti se i s vršnjacima.
Zavidjela sam djevojčicama koje su u grupama, uz asistenciju školovanih drugarica, u lijepoj prizemnici na rubu Pejačevićeva parka, crtale cvijeće i zvijezde petokrake, izrađivale mala radnička odijela i kartonske satove.…