Te drage beštije
piše: Hrvoje Mužević
Miješa mi se tuga sa psovanjem. I realnosti. Pomalo i sa mitovima, dok noćni podvinjski zrak miriši na snijeg. Psujem sam sebe, dok dlanovima “runim” hladnu zemlju po još toplom Hefovom tijelu. Stari me zamolio da ga zakopam, jer sam uvijek u familiji bio “specijaliziran” za takve poslove.
Zato i psujem, što mi je dozlogrdilo kopati i sahranjivati živinu, koje je kod nas (hvala Bogu), bilo uvijek puno dvorište. Uvijek je netko star i na izdahu …i godine čine svoje. To je prirodni…