događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Pokušala sam babu odvući od televizora, ali ona se ne da. Ne da se ni meni slušati njene komentare, ali ona ne posustaje. Rat joj se uvukao u glavu.
Mama kaže da baba nije bila toliko opsjednuta ratom ni kada se ovaj odvijao u našoj kući, ni kada je nono bio na bojišnici. Još kaže da u babinoj ludosti ima i mudrosti, ako je bolje poslušamo.…
piše: Marija Juračić
Moja je baba jako zabrinuta. Kaže da je čovječanstvo razvilo oružje do besvijesti, a da mu se svijest nije previše razvila. Veli da joj je prije nekoliko godina onaj barba koji je počeo rat – Ras – putin bio čak simpatičan, ali da je sada potpuno pošandrcao i otkrio svoje karte. Još baba veli da su na tim kartama ucrtani i neki dijelovi Europe.…
piše: Marica Žanetić Malenica
„Prodali smo kuću, danas je potpisan ugovor.”
Odlučan i promišljen naum brata i nevjeste da svoju kuću za odmor prepuste nekim drugim stanarima dočekao me je nespremnom.
Znala sam da se kuća već neko vrijeme prodaje, ali pročitavši bratovu poruku zastala sam na tren zatečena dvojakim osjećajima. Radujem se što su u tome uspjeli kad u njoj više nisu, kao nekad, provodili ljeta i zimske blagdane. A opet, blagi val tuge zapljusnuo je moje misli i sjećanja.…
Pamćenje kao ponovno uspostavljanje bliskosti
autori: Darija Mataić Agičić & Stribor Uzelac Schwendemann
Slavonski Brod/24. prosinca 2021./ U ovom vremenu miloševskih etičkih ketmana, obmane i šarene laže od ljudi, ne poznavati Đurđu isto je što i fulati i nikad se ne sresti s unikatom. Đurđu, čiji je život kreativna avantura, a ona u njemu pustolovina; koja je kontinent za sebe, a njezin mir divno mjesto za život; koja je smještena izvan svega i svakoga; i kojoj ne treba ništa više od onoga što ima.…
piše: Marija Juračić
Pokvarila sam ocjenu iz hrvatskog jezika bez svoje krivice. Profa na zamjeni je tražila da na ploču napišem jednu prostu rečenicu. Izbečila sam oči i nisam mogla vjerovati što ona traži od mene.
Sandro iz prve klupe se kliberio k’o mutav, a i ostali su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh.…
piše: Marija Juračić
Kad ja nešto lažem, moja mi baba odmah kaže da će me upisati u jednu određenu stranku. Veli da ću s mojim lažima u toj stranci moći izgraditi ful dobru karijeru.
Ja velim da moja baba pretjeruje, jer ja nikada nisam ništa ukrala, osim što sam od Ane prepisala matematiku, a to nije krađa, jer nikome ništa ne fali.…
piše: Ognjenka Kalajdžić
– Polako sine, polako, strpljen spašen, govorila bi Ziba. To joj je bila uzrečica. Iako je imala pozavidnih godina, po avliji bi se kretala k`o leptirica. Onako stasita, još ne povijena u leđima, kad se okrene, ne bi joj čovjek dao ni pedeset. Svaku travku iz kaldrme bi svakodnevno vadila. Avlija je izgledala kao goblen, bila je njen ponos. Starinske ruže su se pentrale po još starijim zidovima. Mnogo ih je voljela. Tu je i bio cijeli njen svijet. Nije nigdje išla. Djeca su dolazila da pomognu, ali uvijek je sve bilo porađeno. Bila je jedna vrijedna i pedantna žena.…
da sam Branko i da sam napisala najljepšu basnu