događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Gotovo svakoga jutra budim se oko 4 sata i prvo što uradim jest da otvorim stranicu Hrvatskog glasa Berlin i pročitam nove tekstove. Ali, dva jutra dočekalo me neugodno iznenađenje – nema ništa (novo, op.u.) na stranici portala. Znala sam da je glavna urednica na itekako zasluženom odmoru, ali ova praznina?! I tišina!!! Ni glasa od Sonje.
Svakojake sulude misle vrzmale su se glavom. „Da se nije, ne daj Bože, nešto nezgodno na tako dugom putu dogodilo! Čemu tišina?“…
piše: Filip Ćorlukić ….Iz knjige: Moja sjećanja na minulo stoljeće
Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosili snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kad su te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbijih ojačanih partizana i sovjetskih snaga koje su se sve više približavale.
Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona u Tuzlu se došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Ceremonijal skidanja hrvatske i postavljanje njemačke …
piše: Marija Kukić …foto album
Čitam ovih dana na požeškim portalima: „Nikad manje beba u požeškoj bolnici: Nestajemo li kao narod?“
S velikom zabrinutošću svjedočimo masovnom odlasku čitavih obitelji u neke druge zemlje. Ljudi je sve manje. Djece još manje. U požeškoj bolnici broj novorođenčadi svake godine se smanjuje, broj umrlih se povećava. U školama svake godine sve manje je odjela, a u svakom razredu sve manji broj učenika. Sve manje je djece na igralištima, sve manje slobodnih mjesta u grobljima.…
piše: Ruža Silađev
Ljeto se bližilo kraju. Vidjelo se to po požutjeloj travi i po voću koje je dozrijevalo. Bilo ga je u selu na svakom koraku. Drvoredi jabuka na ulicama savijali su se od plodova. Plave i žute šljive su padale po zemlji i činile lijepe plave i žute ćilime ispod svojih stabala. Kruške su mirisale i selo je ličilo na zemlju u kojoj «teče med i mlijeko».
Seljani su svakodnevno sakupljali plodove. Od njih su pravili slasne džemove, kompote i sokove. Preostale su stavljali u drvene bačve.…
piše: Filip Čorlukić …Iz knjige: “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Medjutim, idila je kratko potrajala. Jedne noći, oko 22 sata probudila me snažna topovska, strojnička i puščana paljba. Skočio sam iz kreveta i otvorio prozor. Iz smijera Ilinčice jasno su se čuli uobičajeni ratni pokliči partizana: Naprijed drugoviii… Nagari Jovaneee… (Kao da su to bili samo “Jovani”. Nitko ne potiče na jurišanje ni “Ivane”, ni “Muje” premda i je i takvih mnogo bilo u partizanima) Ubijte ustašeee... (U Tuzli uopće nije bilo ustaških postrojbi) U žaru borbe domobrani su im odvikivali: “Hoćete li soliii…, dođite ušljivci da vas okupamo u slanom bazenuuu…”…
Iz naše arhive/objavljeno 14.07.2011.
Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Matajić Agičić
Dodirnuti pogledom Unije u kratkom trenutku čuda značilo bi isto što i dodirnuti Svijet u malom. Svijet koji postoji izvan i unutar svega, neodrediv u nečijoj tuđoj odredivosti, do krajnjih granica otočan u svojoj otočnosti.
Otok ima jedno mjesto.
Jedno mjesto ima kuće, širokih zabatnih pročelja i one svako jutro bude Narcisa u sebi.…
piše: Marija Juračić
Dvije stvari mrzim iz dna duše: ići liječniku i imati posla s hrvatskom birokracijom. A moram imati s njom posla, jer ga ona nema.
Naime, sav svoj posao prebacuje na moja nejaka, građanska leđa. Izmišlja ga za mene. Namjerno i zlurado. Da mi uništi ljeto. Da mi zagorča život. Da opravda svoje postojanje.
O kući koju smo sagradili još u onim vremenima kada se to činilo…
/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /
tekst: Marija Kukić
Već sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.
U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.
Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Mislija san štioci dragi da ču van se javit nekin novin befelon kad lito parti na doček jeseni jerbo če tada bit manje teplo i lakše če se moč koristit možjane. Ma jopet čovik je ka beštija nikad zadovojan a i nebi tija čakod zaudobit a ne neotat i eto ti pegule. Moran sist za ovu makinjetu i notavat a k oče se svega sitit.
Znan da če niki grintavci odma skočit sa svojin optužbaman jerbo se uvik bojidu oštrega jezika i napast me iz svi kaluni. Ma ja se ne bojin i gren naprid.…