piše: Đurđa Vukelić Rožić
Tih i samotan put, poput bore na čelu nizine vodio me kroz nebrojene nijanse zelenog. Nad makadamom lebdio je oblačak prašine koja se slijegala nakon što je bijeli kombi prozujao uz mene, u nekoj od svojih uobičajenih žurbi. Posivjelu cestu u stopu su pratile raspršene ljubičaste cvjetne glavice crnog sljeza, što virihu iz nepokošenih jaraka koji pratili su cestu. Plavili su se cvjetovi divlje loćike, konjima omiljene, a odoljeni su se bijelili iznad cvjetnog špalira uz put, …
– Od danas ćete imati još jednog učenika u razredu – rekao je razrednik smirenim glasom svojim učenicima. Antun je dobar i vrijedan dječak. Molim vas, upoznajte se s njime i pokažite mu slobodnu stolicu u učionici.
Tog lipanjskog predvečerja u Vižinadi, malom mjestu u unutrašnjosti Istre, na susretu čakavskih pjesnikinja i pjesnika Verši na šterni (gustirna, cisterna ili bunar) govorila sam svoju pjesmu Zbaćeno jaje, napisanu na velolučkom dijalektu. Na tom događanju predstavljen je i zbornik pjesama odabranih po natječaju GK Poreč.
Trulli – bijele kućice sazdane od vapnenca
Ne treba meni nitko reći da putovanje blagotvorno djeluje na žensko zdravlje. Kao iskusna žena, koja ne preže od svekolikog kretanja u vremenu i prostoru, ja to znam i osjećam.
Gozo – Kalipsin otok
Kada zrak Gorskog kotara zamiriše na vlažnu mahovinu i borove iglice, a stijene šute teškim vremenom i vječnošću, tada znate da ste nadomak mjesta gdje se priroda više ne šali. Tamo gdje se stijene dodiruju, a voda ne pita za dozvolu dok reže put kroz srce kamena – tamo počinje Vražji prolaz.… 
Valletta – „muzej na otvorenom“
Razmišljajući već neko vrijeme koja će država biti sretnica kojom ću, na popisu onih koje sam dosad posjetila, zaokružiti broj trideset, negdje u primislima vrzmala mi se Malta. Nisam znala ni samoj sebi objasniti zašto, a kamoli onima koji su me pitali. Bitno mi je bilo tek naći se u zemlju u kojoj dosad nisam bila i s koje želim skinuti barem jedan od velova tajanstvenosti kojom je obavijena.