događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Prvašići sjede na svojim stolicama kojima su potkresane noge. Sjede i pišu pisanu vježbu Što ima ljeto. Korelacija je to s istoimenom obrađenom pjesmicom u Čitanci.
Mir i tišina u učionici. Može se muha čuti kada preleti razredom. Pravo čudo! Inače su puni crvića u guzama.
I dok oni „duboko“ razmišljaju o tome što će i kako napisati, obilazim ih, virkam u njihove pisanke. Zanima me njihova…
piše: Mirko Popović
Najdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.
Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:…
piše: Josip Šantić Šangarelo
Evo bome okad san doša na more a partija je misec i po stalno mislin čako notat. Kako se dogodi koja barufa a ja priskočin ti dan sutra san zaudobija i nisan stiga ništa notat.
Čitan i poruke moga prijateja Emila i Sonje da jin pošajen kartulinu sa mora pa da judi jemadu barenko ništo za proštit a ako je ča i smišno moredu se i nasmijat.
U naše malo misto jema bome svakakvi baruf a najviše oni ča su…
tekst: Marija Kukić
Siroti Pavo! Svakoga dana prije svitanja s magaretom natovarenim drvima prelazio je s hercegovačke strane kamenitom stazicom put Imotskoga. Drva bi prodao i sa zarađenom „sićom“ preživljavao iz dana u dan. Naravno, nije mu bilo lako. Poslijepodne je odlazio u šumarak pun zmijurina po drva, prije svitanja na put u grad pa opet nazad. I tako se priča ponavljala svakodnevno.…
Mirko Popović
Oko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.
Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.
Ne čuje moje misli, ali slušajući prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:
– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se…
IZ NAŠE ARHIVE .…….objavljeno 5. ožujka 2013.
Piše: Emil Cipar
Još smo u pedesetim godinama. U selima u okolici Broda nema još struje, a o asfaltu da ni ne govorimo. Otac radi u tvornici i već radi kao stolar. Ja nemam više početnih problema u školi, a i vršnjaci su me prihvatili pa je sve u najboljem redu.
Mi se polako kućimo. U dvorištu niču jedno za drugim …zečinjak, kokošinjac, svinjac…
piše: Mirko Popović
Na izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.
Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.
Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u…
piše: Marija Kukić
Svakog dana i „petkom i svetkom“, kako se to u narodu kaže, Jozo se ustajao u predzorje, prije svih i odlazio na posao.
Dok su ljudi oko njega spavali dubokim snom, on je na kotačima autobusa već jurio prema metropoli. Gužve nikada nije nedostajalo. Nije mu nedostajalo ni slobodnog vremena kada je stigao na odredište, na autobusni kolodvor u Zagrebu. Vremena na pretek! Od devet do četrnaest sati.…
– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem …/Augustinović fra Augustin/
piše: Mirko Popovic
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.
Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.
Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.…
IZ NAŠE ARHIVE ….objavljeno 03. ožujka 2013.
piše: Emil Cipar
Jesen 1957. Otac je dobio posao u Drvnoj industriji Slavonija u Slavonskom Brodu. Nije to bio posao za kojega je trebala kvalifikacija, ali bio je posao. Veselili smo se svi. Konačno će primanja biti redovna, moći će se ovo, moći će se ono… a i obećali su mu radno mjesto stolara čim bude jedno slobodno.
Potrebe i želje bile su velike. Trebalo je toliko puna što je bilo nužno. Napraviti pravu zidanu kuću sa…