piše: Ruža Silađev
Iz popodnevnoga sna probudilo me je jesenje tapkanje kiše. Treba da idem, a baš mi se neda. Danas još nisam posjetila moju osamdesettrogodišnju tetu. Sa radošću me čeka svaki dan i često sam prva osoba u toku dana sa kojom progovori. Ustajem i polazim.
Na njenoj kapiji je poštar. Začujem tetin glas iz dvorišta.
– Ej, ej, ti! Poštašu! Pokidaćeš mi sandučak koliko trpaš u njega.…
