piše: Dijana Jelčić-Starčević
Napisala sam knjigu “Umijeće svakodnevnog pokreta”. Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.
Odaja tišine…
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.…
U vrijeme moga najranijeg djetinjstva otac je još bio noćni čuvar na derventskoj željezničkoj postaji.
Kako malo je potrebno čovjeku pa da mu dan postane ljepši! Kako neka sitnica može učiniti čovjeka sretnim!
Lutali smo svijetom izmišljenim. Iluzija nas je usidrila u beskraju odsanjanih slika, odnijela zvukovima mjesečeve sonate u čaroliju opsjenara.
Ej, kad su stari svinje plandovali