događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Ovih dana imala sam doista „ozbiljnih“ problema. Mučila me zanoktica na prstu desne ruke. Osim neugodnog osjećaja peckanja, još je u pitanju i desna ruka. Kako lijevom rukom i kojim „alatom“ odstraniti tu neugodu?
Znam da u kući imam škarice za nokte, ali gdje su? Tko će ih pronaći? Tako sam ih dobro „spremila“ da im se zametnuo svaki trag. Pokušati s velikim škarama!? Makar šta! Ovako oslabljenog vida, mogla bih odrezati i komadić mesa na prstu. Grickalicom za…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Sutra ujutro Marjan je stigao nešto prije osam. Zanimljivo je da se uopće ne sjećam opraštanja s mojima. Ipak je to put u potpunu neizvjesnost i moralo je biti dojmljivo, ali se ničega ne sjećam.
Sjećam se tek jednog događaja od prilike pola sata kasnije. Marjan i ja smo išli putem laganom uzbrdicom, a pored nas su išli pojedini vojnici bez ikakvog vojničkog reda. Nije ih bilo mnogo. Ja sam na sebi imao tenkovsku crnu odoru, koju mi je dala majka moga u borbi poginulog krizmenog kuma. Preko toga sam imao tatin…
tekst: Marija Kukić
foto: arhiva Hrvatskoga glasa Berlin
Sigurno je svima poznat onaj čudesni osjećaj iščekivanja kada znaš da će ti netko doći, ali ne znaš kada.
„Doći ću! Sigurno ću doći. Sve ovisi o ujaku i o tome kada će nas pustiti da idemo.“
Ujak! Sigurno će ih zadržati što duže bude mogao jer i on ih vrlo rijetko viđa. Eto, tako nekako, za vrijeme njihovog godišnjeg odmora na Jadranu. Cijelo prijepodne i dio…
tekst: Jadran Šantić Šangarelo
Puno nji će reć on je stari čovik pa ga svaka stvar smeta ma je šipak, poznajen ja regimentu stari i stariji o mene koji se ne ošervaju na ono ča mene pritišče i muči.
Evo u ovu lipu i najlipju našu jemamo dušmane ma sad iznutra koji i ne spavaju vengo stalno smišjaju kako lipu našu vratit u doba crnila, ustašije i jubitejstva dr. Ante i crni stranic povijesti koje je on ispisa sa pjačkon ubojstviman i prodajom majke zemlje a bome su pridonili i oni čiji potomci i daje streme njegovoj pulitici.…
piše: Marija Juračić
Već se neko vrijeme na televiziji vrti reklama u kojoj se nesretna, radom i djecom premorena žena, uzimanjem samo jedne pilule pretvara u sretnu i zadovoljnu ženu, majku, kraljicu. Ne, nemojte krivo shvatiti. Poslovi nisu nestali. Oni su još tu. Možda su se i povećali, ali sada ih ona, zahvaljujući piluli, lako obavlja. Čak se stigne i igrati s vlastitom djecom!
Ali to nije sve. Pilulu uzima i njezin suprug pa se i on veselo pridružuje obiteljskom udarništvu. Sada na scenu stupa…
Piše: Viktorija Banić
Na izlazu iz trgovačkog centra opkolila me je sa svih strana i istovremeno porazila vrelina ljetnog poslijepodneva. S čežnjom sam se sjetila ugodne klime upravo napuštenog zatvorenog prostora. I zasjedne mi nametljivo u misli ono vječno pitanje – jesu li ranije ljeta bila manje vruća ili smo se „razmazili“? Dok tako šutke prebirem po glavi, slažući argumente „za“ i „protiv“ ugledam tri lika ispred sebe – mama i dvoje djece.…
Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Negdje u proljeće Marija se zaručila s Josipom Keržanom, koji je u vrijeme studija igrao u HAŠK-u ili Građanskom. No on je sada bio ustaški poručnik i često je bio izvan Tuzle, pa se ona češće viđala s domoranskim topničkim poručnikom Stjepanom Novoselićem. Bio je to zgodan visok mladić, ali meni nije bilo drago što ona s njime šeta kad nema Joze. Jednom sam je čak potjerao s plesa u dvorani hotela Bristol.…
Iz naše arhive/objavljeno 21.07.2010.
tekst: Emil Cipar
Bio, dakle, jedan kralj u jednom kraljevstvu …svejedno kojem. Imao taj kralj, kao i svi kraljevi, svoje podanike. Ništa neobično. Ali, kralj iz priče imao jednoga, koji je bio malo neobičan. Za sve loše, što se događa u životu, imao je uvjek isti komentar …nečemu je dobro.
Dočuo to i kralj. Htio upoznati podanika i uputi se k njemu. U putu ga uhvati kiša i kralj dobrano okisne. Onako mokar, uđe u kuću podanika…
Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kao što sam već napisao, nakon odlaska partizana školska je nastava održavana pod vrlo otežanim uvjetima. Jedan mi je događaj iz te kasne jeseni 1943. posebno ostao u sjećanju. Kada su se partizani povukli pred dolaskom snažnih njemačkih vojnih snaga, s njima je otišlo oko pet tisuća Tuzlaka.
Dobro sjećam kad su se u postrojbama i pjevajući povlačili prema Majevici i prolazili pored naše kuće. Bili su dobro odjeveni u zimsku odjeću i obuću. No nakon samo mjesec dana već ih se vratilo oko…
piše: Marija Kukić
Gotovo svakoga jutra budim se oko 4 sata i prvo što uradim jest da otvorim stranicu Hrvatskog glasa Berlin i pročitam nove tekstove. Ali, dva jutra dočekalo me neugodno iznenađenje – nema ništa (novo, op.u.) na stranici portala. Znala sam da je glavna urednica na itekako zasluženom odmoru, ali ova praznina?! I tišina!!! Ni glasa od Sonje.
Svakojake sulude misle vrzmale su se glavom. „Da se nije, ne daj Bože, nešto nezgodno na tako dugom putu dogodilo! Čemu tišina?“…