Piše: Slavica Jurčić
Ona (neka se zove Ružica) je o njemu razmišljala dvadeset godina. Mislila je o njemu, o Ivanu.
Njihova ljubav počela je u burno vrijeme, u vihoru rata. Ivan je njoj pisao nježne pjesme s ratišta i šaptao joj pri sastanku nježne riječi, bojeći se da će njegova nježna Ružica odlepršati ako glasno progovori.
Taj snažni ratnik i veliki čovjek volio je nju, tu mladu i nježnu djevojku. U njoj je vidio svu nevinost svijeta.
Njihov prvi susret bio je popraćen prašinom i zvukom sirena. Ne znajući koliki je strah u njoj, povukao ju je u obližnje skrovište. U njemu je gorjela želja da joj vidi lice, a u mraku podruma njeno srce je tuklo kao u mlade srne.…
