KAO LJEVORUKI MEĐU DEŠNJACIMA

piše: Marija Kukić
Gotovo svakoga jutra budim se oko 4 sata i prvo što uradim jest da otvorim stranicu Hrvatskog glasa Berlin i pročitam nove tekstove. Ali, dva jutra dočekalo me neugodno iznenađenje – nema ništa (novo, op.u.) na stranici portala. Znala sam da je glavna urednica na itekako zasluženom odmoru, ali ova praznina?! I tišina!!! Ni glasa od Sonje.

Svakojake sulude misle vrzmale su se glavom. „Da se nije, ne daj Bože, nešto nezgodno na tako dugom putu dogodilo! Čemu tišina?“

više

TKO JE OVDJE LUD

piše: Marija Kukić      …foto album
Čitam ovih dana na požeškim portalima: „Nikad manje beba u požeškoj bolnici: Nestajemo li kao narod?“

S velikom zabrinutošću svjedočimo masovnom odlasku čitavih obitelji  u neke druge zemlje. Ljudi je sve manje. Djece još manje.  U požeškoj bolnici broj novorođenčadi svake godine se smanjuje, broj umrlih se povećava. U školama svake godine sve manje je odjela, a u svakom razredu sve manji broj učenika. Sve manje je djece na igralištima, sve manje slobodnih mjesta u grobljima.…

više

ZOVEM SE SREĆKO

/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /

tekst: Marija Kukić
Već sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.

U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.

Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par…

više

POSLIJE KIŠE DOLAZI SUNCE

/Panonskim prostranstvima – 3.dio/

tekst i foto: Marija Kukić
cVraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.

Sunce je okruženo  oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.

Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.

više

KOLONIJA NA OTVORENOM

piše: Marija Kukić
unnamed (10)Matko Peić, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik rodio se u Požegi, „Slavonskoj Ateni“ kako grad od davnine nazivaju. Umro je u Zagrebu.

Da se ne zaboravi njegov lik i djelo, u rodnom mu je gradu  postavljena spomen ploča  na trgu koji nosi njegovo ime. U Ulici Antuna Kanižlića na broju 14 postavljena je i njegova bista.

Početkom 2014. ‘dogodila’  se Udruga zavičajnih pisaca i slikara „Matko Peić“.…

više

OPROSTITI ALI NE ZABORAVITI

tekst i foto: Marija Kukić
unnamed (1)Oprost je vrlina hrabrih.   (Indira Gandhi)

Već drugi puta zaredom u posljednjih desetak dana put me odveo na istok Slavonije.

Opet posjet Vukovaru, ali sada drugim mjestima: bolnica, muzej u dvorcu Eltz, Muzej vučedolske kulture i – Ovčara.

Pod vrućim lipanjskim suncem, na temperaturi koja je premašila 30, posjetila sam Ovčaru, mjesto masovnog stradanja i …

više

TAKO SE VOLI HRVATSKA

/PANONSKIM PROSTRANSTVIMA – 2. dio/

tekst i foto: Marija Kukić
unnamed (4)U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.

Dočekani smo toplo i srdačno jer mnogi su se već poznavali od ranije. Ovo je bio naš uzvratni susret.…

više

PANONSKIM PROSTRANSTVIMA

/Od Kutjeva preko Vukovara, Iloka, Petrovaradina pa sve do Zemuna – 1. dio/

tekst i foto: Marija Kukić
unnamedLipo ti je rano uraniti
u predzorje kad slavuji poje…

I, doista! Lijepo je uraniti, posebice onda kad ranojutarnjim buđenjem želimo ostvariti neki zacrtani cilj. Već u pet sati, dok se Sunce odmaralo negdje iza slavonskih gora, autobus je sa župnikom, pjevačkim zborom i čitačima krenuo na istok, ususret Suncu.

Prva postaja bio je Vukovar, odnosno Memorijalno groblje.…

više

OPET SU JUTROS PROCVALI…

tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
unnamed (3)Prolazeći putem što vijuga između isklasalih njiva ječma i pšenice, nisam mogla a ne primjetiti mnoštvo crvenih cvjetova što nježno povijaju svoje glavice na proljetnom povjetarcu

Toga časa padoše mi na pamet stihovi Mihovila Pavleka Miškine:

Opet su jutros procvali
U žitu makovi sneni,
Sve su nam njive ovili
Cvjetovi njihovi crveni.

više

RODO, RODO, GOLOVRATA…

tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
unnamed (8)Nekada… bolje da ne kažem kada, a bila sam dijete, kad bih vidjela rodu kako prelijeće ispod slavonskog neba, pitala bih majku:

„Što ova roda radi u našem selu?“

„Nosi djecu! Danas će nekome donijeti brata ili sestricu,“ odgovorila bi majka.

I ja bih u tu bajku povjerovala. Morala sam…

više