Nela Stipančić Radonić
tišinu raznose uspomene
na ramenima pogurenim od tereta
i puta koji nema kraja
osim uzdisaja
pa opet isto tako
s novim jutrom
koje sebe samo budi i dan započinje
mimo mene
s novim licima…
Pisma nikome i svima
KUĆA POKRAJ GROBLJA
piše: Nela Stipančić Radonić
Ponekad me uhvati panika –
odrasti, ostarjeti, otupjeti, ocvasti,…izdahnuti
O, mladosti –
začarani krug iz kojeg se budimo bez povratka
Ponekad mi ništa što radim ne daje mira. I čujem samo glasove iz daljina, kao daleku pjesmu s polja što je pjevaju djevojke svom dragom. Kao slavuj na rastanku.
Ponekad, ležeći budna u sobi, čujem šum mora i vidim velika napeta jedra kako plavom pučinom plove. I ja poput galeba širim krila. I što se više naprežem, sve sam bliže njima. I već mirišem ustajao zrak s mora na palubi. Posvuda me ima.…
TVOJI I MOJI KORACI
U GOSTIMA KOD MOJIH
Priča koja se ponavlja od Uskrsa do Uskrsa …
piše: Nela Stipančić Radonić
Svaki posjet kući je priča za sebe, povratak u prošlost, mladost i djetinjstvo. Ali ne i rodni grad. On je ostao sam. Bez nas. Tamo daleko. Zato se svakog Uskrsa vraćam onom drugom, u kojem žive moji roditelji. I tamo sam samo gost.
Biti u gostima kod mojih je stara priča. Malo je izbjeglica iz Bosne imalo zadnju kap sreće u moru nesreće i uspjelo izvršiti onu famoznu zamjenu kuća. Naravno, nakon dugih godina traženja i čekanja ……
VOLJELA BIH REĆI
PRIJE PUTA
IZ MOG KUTA GLEDANO
piše: Nela Stipančić Radonić
Možda još nemam dobar uvid da bih opisala najbolje kako se osjećaju Hrvati izvan domovine, jer nemam puno staža, a možda sam upravo u dobrom položaju, jer mi nakon samo dvije godine, još odzvanja sve u ušima od domaće atmosfere pa nisam zaboravila evo, ni pismo ni riječi, kako bih sve uspjela izreći, što mi promiče svakodnevno pred očima.
U METEŽU SADAŠNJOSTI
MÜNCHEN ZOVE MELBOURN
piše: Nela Stipančić Radonić
Na portalu iz Berlina priču pod rubrikom – Gdje si komšija, stišćem i ispada mi pred oči – Moj svijet u malom i Australija. Malo se zatresoh, uh, to je stvarno daleko, rekoh pa krenuh na daleko putovanje.
Sve mi nekako drago kako smo mi ipak tu, blizu kuće, samo šest, sedam sati, ovisi kakve smo sreće na putu, a obično budu zastoji i gužve, jer Nijemci uvijek i svuda putuju, uglavnom iz zabave, a ne nostalgije, kao mi, pa se ugodno namještam i…