događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Sjećanje na dječji vrtić iz Malog Pariza
tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/Kada sam imala 4 godine moji roditelji su me upisali u dječji vrtić kod časnih sestara u Malom Parizu (Slavonski Brod, op.ur.).
Bila sam povučena i njihova odluka za mene je bila poput kazne. Ipak sam na kraju shvatila da mi se sviđaju časne sestre.
One su nas vodile u svoju kuću koja je bila u susjednoj ulici. Tamo su kuhale ručak koji se sastojao od povrća, čušpajza.…
piše: Joso Špionjak
Ljudska povijest je mnogo čudnih izuma zabilježila.
Tako će najvjerojatnije ostati zabilježen i izum pozajmljenih radnika.
Ovdje to zovu Zeitarbeiter.
To ti je kao kad iznajmiš nešto na poslugu na određeno vrijeme.
Samo u ovom slučaju se ne radi o nekoj stvari, odnosno predmetu, nego o ljudskom biću.…
piše: Vinko Pavić
Poslije kišne večeri ljetna bi jutra osvanula svježa i prohladna. Mirisna. Prepuna boja i života.
Obzorje se iznad lažetinih kuća modri i cakli od čistoće. Vidiš svako grabovo stablo, svaki grm, svaki listak, pticu na vrhu grane kako raširenih krila hvata prve sunčeve zrake i sprema se da poleti. Tek pokoji zakašnjeli oblačak prođe ovom čistom nebeskoplavom modrinom nestajući iza tamnozelenih vrhova Mračaja.…
tekst: Katica Kiš
Čovjekov je život ovdje na zemlji veoma kratak i ograničen. Godine brzo prođu kao sjena te nam se čini kao kratki trenutak. Iako smo svi toga svjesni, nadamo se da ćemo ovdje dugo živjeti, da nećemo brzo umrijeti. Koliko god čovjek imao težak život ili tešku i neizlječivu bolest, on se čvrsto drži ovog zemaljskog života, nadajući se dugom životu. Malo je onih koji sami okončaju svoj život – učine samoubojstvo. To su oni jadnici koji nisu pronašli pravu vjeru u Gospodina i nemaju nadu u bolji i sretniji život.…
Tko posije poštenje, požnjet će povjerenje
Piše: Slavica Jurčić
Djed Antun živio je sam u maloj kućici. Njegova djeca davno su se odselila i rijetko su navraćala. Oslabio je i kopnio zadnjih mjeseci. Znao je on da je kraj blizu. Najbliži susjedi od njega su udaljeni pet kilometara i on ih je viđao rijetko.
Srce mu sve slabije kucalo. Bio je spreman na susret sa svojom pokojnom ženom, a nje nema već petnaest godina.
Te večeri zadnji puta je legao u krevet i više iz njega nije ustao.…
tekst: Katica Kiš
Marija je opet odlučila poći u Bad Soden kod sestre Margarethe Valappila iz Indije na karizmatičnu duhovnu obnovu. Svoju namjeru rekla je prijateljici Ivanki. Ona ju upita:
„ A, što ćeš ti tamo?“
„Tamo se događaju neviđena čuda: ljudi se obraćaju, padaju pri blagoslovu, intenzivno mole, slave Boga, a poneki bolesnici ozdravljaju“, odgovori joj Marija.…
Tekst: Josip Mayer
Za sve neuspjehe pojedinih hrvatskih udruga i njihovih voditelja, bilo u domovini ili u dijaspori ja ne bih krivio isključivo ljude koji žele nešto pokrenuti na bolje, pa makar i pod uvjetom da i sami zarade nešto, a kamoli da za to krivim moje drage sunarodnjake u rodnoj mi Luki Pokupskoj Rečici.…
piše: Slavica Jurčić
Julka je bila isprošena. Žene su šuškale i razglabale o detaljima oko udaje tako lijepe cure.
Njena mater nije čekala do zadnjeg dana nego je s Julkom otišla u grad. Kod Židova u dućanu počela je birati najbolje ruho.
Imala je ona spremiti štafir za Julku jer je bila gizdava i pazila je da ih ne bi selo oblajavalo.
Trgovac je znao da je snaša Mara vrlo bogata i da će s njom…
Piše: Slavica Jurčić
Prašina na putu dizala se za njenim autom.
„Ovo je zadnji put da idem rodnoj kući”, mislila je Ančica.
Njen duh nije podnosio monotoniju toga malog zabačenog sela. Nisu imali asfalt, kuće su bile stare, ružne, polusrušene. Bilo je to selo staraca.
Njen dolazak za susjede je bio pravi događaj. Svi su se skupili pred njenom kućom i pozdravljali ju srdačno. Ona je osjećala tugu u srcu.
Pitala se kako oni ovdje preživljavaju, zašto nisu otišli sa svojom djecom u grad …Sve su stariji, nemoćniji, bolesniji.…
