događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Slavica Jurčić
Moja želja je pokazati da Slavonija nije otputovala i nestala. Još smo živi i pridonosimo svojoj zajednici.
Lijep primjer u Brodskom Stupniku su gospođa Nada i njen suprug Ivan Zubić, umirovljenici koji svojim radom aktivno pridonose zajednici.
tekst: Marko Jareb
Vrulje su centar mjesta. Ime je dobilo po vruljama što tu izviru. I samo mjesto neki zovu po tim vruljama.
Na Vruljama se skupilo društvo i međusobno razglaba, pritaču iz šupljega u prazno, kako bi znali reći naši stari.
– Ča mislite je li ki bacila za ve ča su napisani na noj ploči gori? – Stipe će.
– Na koj ploči? – upita uglas više njih.…
tekst: Slavica Jurčić
Svaki povratak kući je težak. Zna to ona. Umorna od puta gleda zlatna polja i sunce na zalasku.
Odlazak je još teži!
Te noći pred povratak u domovinu, Vjera je sanjala majku. U snu je osjetila miris kave i majčin nježni dodir na svome licu.
„Ajde, zlato moje, moraš u školu!” šaptala je majka i rukom prošla preko njenih leđa.…
tekst: Marija Iličić
Na staroj i trošnoj klupi ispred stare i još trošnije kuće sjedile su, odmarale se i razgovarale jednog predvečerja tri starice susjede.
Malo dalje, na ulici ispred njih, igrala su se djeca. Sve vriska i cika! Djeca kao djeca! Prava su radost kad ih čovjek ima.
Iz grupe dječice izdvojio se jedan dječačić i potrčao do bake Kate, jedne od tri starice koje su sjedile i pričale. Dječak, po imenu Lovro, pružio joj je pismo uz riječi:…
tekst: Marko Jareb
Profesor Duje Mrmak je dosta vezan za svoj rodni grad i smeta ga kad se u javnosti danas čuje da njegov rodni grad propada zato što među njegovim žiteljima prevladava težački mentalitet, a taj mentalitet je po profesoru upravo zaslužan što je njegov rodni grad preživio mnoge nedaće i opstao do današnjih dana.
O tom mentalitetu i o njegovom rodnom gradu kao težačkom gradu, profesor Duje će:…
piše: Marko Jareb
Grad je započeo svoj svakodnevni život. Nakon noćnog sna, na svim mjestima se vide i osjećaju sve njegove žile kucavice. Najviše na tržnici i oko nje, grad živi svoj uobičajeni ritam. Jutros ga je malo omela kiša. Bez obzira na to, ljudi na tržnici izvode svoje svakodnevne radnje, donašaju raznu robu, otvaraju svoje štandove, i opet sve ispočetka. Novi dan nova sreća. Možda danas netko dobije na lutriju, ili nekoga strefi neka nesreća, tko li će ga znati, što je kome zapisano u zvijezdama.…
piše: Branka Oreb-Jerković
Nikad nisam upoznala dida Nikolu. Kao mladić otplovio je iz Vignja na poluotoku Pelješcu u Južnu Ameriku. Otišao je na neizvjesno putovanje priko oceana, s kartom u jednom pravcu. I više se nikad nije vratio u rodni kraj. Iza sebe je ostavio baku mi Teru, s trbuhom do zuba i moga oca koji je tada imao samo dvije godine.
Nije bio sam u toj avanturi života, bile su to godine iseljeničkog buma iz Dalmacije a većini je bio cilj iskrcati se u Argentini. Procjenjuje se da se upravo u tu zemlju,u razdoblju od 1926. do…
tekst: Dijana Čupić
Svako me jutro, tog ljeta, budilo stado ovaca koje je kretalo na ispašu i prolazilo iznad sela po rubu brda Oštri vrh. Nad kućom je još bio jutarnji hlad. Po cijelom polju već je bilo razliveno sunčano ljetno jutro. S druge strane brda, u selu Kongori, sunce je bilo nad selom već ima sat vremena. Zato su ih proglašavali vrednijima, a nas Borčance ljenijima.
U toru me čekalo moje stado janjaca. Blejali su i meketali. Odvela sam ih na pašu u polje.…
piše: Stjepan Poljaković
Pred polazak pod Alpe do mene je došla vijest da je moj prijatelj, u daljnjem tekstu Valter, stigao na red za transplantaciju organa. Dijabetes s kojim se bori od rođenja napravio je svoje i jedina šansa za iole dostojanstveniji život novi su organi, gušterača i bubreg.
Znamo se od srednje škole. Znam njega i za njegovu bolest. Znaju ga i drugi, u tri sela što bi se reklo. Nije ni floskula ni patetika ako kažem da ga je malo tko kada vidio ljutoga. On je nepresušni …
piše: Branislav Antov Mikulić …Iz knjige “Srcem do beskraja”
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do aerodroma je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta.
Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to.…