događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Nataša Pecić-Janković
Svi se prisjećamo svoga djetinjstva. Neki s radošću, a neki, kao ja, s tugom. Nisam to nikada rekla, ali ovo mi je prilika koju želim podijeliti s vama.
Majka i otac su se često svađali. Tada to nisam shvaćala, ali sada, kada sam i sama rastavljena, shvaćam majku koja je plakala razbijenog nosa i s čvrstim stavom kako želi okončati brak. Nama djeci ponekada je bilo žao oca koji se često opijao i govorio koliko voli majku.
napisao: Željko Jelavić
Četrdesetih godina prošlog stoljeća, mnogi moraše otići daleko od najbližih, od rodbine, od ljubavi, rodnih polja, zelenih livada, stoljetnih šuma i svega što im je bilo srcu drago.
Ćako je bio jedan od njih. Tako smo ga svi zvali iako mu je krsno ime bilo Nikola. Bez oca, kao najmlađi od četvorice braće, morao je slušati starije koji mu tada ne dadoše oženiti se s Anđom, lijepom seljankom iz obližnjeg sokaka.…
piše: Nataša Pecić-Janković
Tko si ti? Samo još jedan čovjek koji me povrijedio, jedan koji me nije znao braniti i obraniti, koji mi je bio sve…
Poklanjala sam ti svoje sate, nisi to znao cijeniti…c
Cijenila sam i uživala u svakom momentu provedenom s tobom, to ispijanje čaja, kave… ti na jednom kraju kuta, a ja na drugom… Bojeći se da me nećeš dodirnuti, bježala sam… nikada to nisi zamijetio… pokušavala sam pobjeći od osjećaja prema čovjeku s kojim apsolutno nemam ništa, a imam sve… uživala…
tekst: Joso Špionjak
Naš Sejo je rođen u Bosanskom Šamcu.
Ravno stotinu godina nakon njegovog osnutka.
Pristupačan čovjek.
Pun duhovitih dosjetki.
Zbog toga je oduvijek bio omiljen u društvu.
Jednoga dana se desilo nešto strašno.
U njegov rodni grad su stigli nepozvani gosti.
Uslijedio je kaos.
Zbog toga je Sejo odlučio skočiti u rijeku.…
tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Biti zadovoljan s onim što imaš… to je nama koji živimo u Hrvatskoj glavna uzrečica.
Ne mogu biti zadovoljna jer nemam ništa …pola duše, pola srca. Zavide samo zbog vanjskog izgleda a unutra tonem, gušim se…
Ipak, kada izađem na sunce stavim i taj osmijeh na lice jer ljudi su zlobni, kažu: “Vidi, kako može biti sretna?” A ne znaju što se događa u moja četiri hladna zida …koliko suza, koliko patnje, nemira, neprospavanih noći…
Piše: Nataša Pecić-Janković
Kažu, sve se u životu događa s razlogom, ali meni se sve događa bez razloga…
Koliko znam, svojom voljom radiš nešto ili ne radiš, ovisi koliko imaš hrabrosti da se uhvatiš u tu silu koja te vuče da to napraviš, a onda staneš, razmisliš, da li je vrijedno truda, da li je vrijedno ičega …
Pokušaš … i vidiš da si pogriješio, ljudski je griješiti, oprostiti,
Sjećanje na dječji vrtić iz Malog Pariza
tekst i foto: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/Kada sam imala 4 godine moji roditelji su me upisali u dječji vrtić kod časnih sestara u Malom Parizu (Slavonski Brod, op.ur.).
Bila sam povučena i njihova odluka za mene je bila poput kazne. Ipak sam na kraju shvatila da mi se sviđaju časne sestre.
One su nas vodile u svoju kuću koja je bila u susjednoj ulici. Tamo su kuhale ručak koji se sastojao od povrća, čušpajza.…
piše: Joso Špionjak
Ljudska povijest je mnogo čudnih izuma zabilježila.
Tako će najvjerojatnije ostati zabilježen i izum pozajmljenih radnika.
Ovdje to zovu Zeitarbeiter.
To ti je kao kad iznajmiš nešto na poslugu na određeno vrijeme.
Samo u ovom slučaju se ne radi o nekoj stvari, odnosno predmetu, nego o ljudskom biću.…
