događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
ŠTO JE MENI VJERA?
piše: Manuela Bareta Buličić
Bijah upitana prije nekoliko dana… I kako me oko kamere nekako zumiralo, malko sam se smela, glas mi je nekako podrhtavao…
A htjela sam zapravo izreći ovo:
Vjera je za mene opetovano, svakodnevno duboko promišljanje i preispitivanje svega što radim i živim……
tekst: Marko Jareb
U propovijedi za Veliku Gospu jedan svećenik je rekao kako nam domovinu rastaču, pa dodao, ali za nas vjernike naša domovina je na drugom svijetu odnosno nebu.
Što je to domovina? Je li to ono gdje je nekome dom ili je to ipak širi i veći pojam? Jesu li dom i kuća sinonimi? Koliko je pojam kuća vezan za zavičaj, a pojam dom za domovinu? Zašto je nekome domovina majka, a nekome maćeha?…
piše: Kitana Žižić
Na Zvončacu je bio plesnjak na otvorenom. Kristalne zvijezde iskucale su nebo reljefnim križaljkama. Plesni podij pod ljetnim nebom vrvio je plesačima, zaljubljenim parovima tijesno obgrljenim uz sentimentalne melodije, kao i onima koji su se netom upoznali i preispitivali svoje šanse.
Noćni zrak je opojno mirisao na borovinu i sol, pozivao na čežnju i romantičnu šetnju prema Ježincu, Kašteletu, do Titove vile. Ili pravo do tihog, noćnim mirom uspavanog Sustipana.…
tekst: Tonči Ćepernić
Ni kraljevski, ni predsjednički, ni banski. Običan, moli dvor isprid store kamene dalmatinske kuće. U njemu se obično uzdiže limun misečar ča više puti rodi, a nad njim odrina od bilog grozja. To je misto sastajanja i druženja pogotovo za lipih i toplih vrimana.
Nima tu visoke politike ni podmetanja klipova. A je, jema malo i zlobe.“Eno je jučer rodila Ivotova žena posli deset godin braka, ma je moli pjuniti Jerko“, komentirala bi teta Anica posli prvog srka popodnevne ljetne kafe.…
piše: Kitana Žižić
To treba pitati legendarnu tetu Onicu. Ona nije imala nikakvih dilema oko toga.
Kad je ona upijala svim porama ljepote svog malog svijeta, nesvjesna njegove skučenosti, mnoge stvari su bile jasnije. Iskrenije. Časnije. Poštovalo se znanje stečeno školovanjem. Ponekad uz golema odricanja obitelji da bi omogućili obrazovanje onim članovima, koji su pokazivali sklonost librima, glad za knjigama.…
tekst i foto: Mirjana Blašković
Ima nešto u popodnevnoj svjetlosti… onoj kad je dan polako u smiraju i kao da pokušava zadržati “danas”, ne dopustiti večeri da ga uzme u zagrljaj i uziba u san.
Ta me popodnevna svjetlost uvjek opčinjala, vraćala u prošlost.
Moje prvo sjećanje seže u djetinjstvo upravo zahvaljujući toj posebnoj, popodnevnoj svjetlosti koja dopire kroz zavjese kuhinjskog prozora.
piše: Štefica Vanjek
Lijep i sunčan dan, doduše ujutro prohladan tako da peć već radi punom parom jer nama starcima zima je kada temperatura padne ispod 22 stupnja.
Ipak i po tom vremenu kod liječnika treba biti u točno zakazan termin. Liječnici se trude poštivati termine koliko je to moguće, ali uglavnom je zadovoljavajuće, ne čeka se u punoj čekaonici po 3 sata i duže.…
piše: Joso Špionjak
Postoje stvari koje je vrijedno pribilježiti…
Dogovorio sam se tako s unukom Raphaelom koji je u predškolskoj dobi, da vrijedno vježba slova, crta i uči čitati, a ja ću ga za to nagraditi.
Nakon izvjesnog vremena nazovem telefonom i pitam ga, drži li se našeg dogovora?
Nije odmah odgovorio, ali čujem kako tihim glasom šapuće i pita mamu:
„Was soll ich sagen?“ (Što ću reći?)…
Tȇško se prȋn žīvȉlo…
Svakodnevno pričamo, komunicitamo, slušamo, čujemo, ali koliko nas dnevno čita, ili piše?