piše: Stjepan Poljaković
U svjetlu moje teorije da u Hrvata svaka rečenica počinje riječima: „Ja nisam kriv“, slijedi poduže objašnjenje.
Promatram ovih dana ovo o dnevnicama, pa da ne bih ispao manji Hrvat od ostalih, sjetih se kako opravdati ovu, po svemu nečasnu aktivnost.
U tu svrhu izmislih lik. Hrvoje Antun pl. Horvat rodom je Zagrepčanec i ponosni potomak šljivara turopoljskih.…
Moj prvi susret s videogricama, točnije formulom, bio je u jednom kirvajskom lunaparku. Izazov mi je bio izbjeći zabijanje u zid sa strane.
„…Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena.“ (Propovjednik 5.7)
U danima, kada na ulicama ili na ekranima gledamo trku za popustima i hvalospjeve ljepoti adventskih sajmova, vodim vas u jedan skromni dom.
Tjednima se nosim s jednom mišlju, s jednim pitanjem: „Zašto je toliko prokleto važno dokazati da smo u pravu?“
S vremena na vrijeme na test stignu sve one teorije s kojima se ponekada razbacujemo, dakako verbalno. Vaš Periskop je preživio jedan takav test. Sve ono što sam učio, tvrdio i čemu sam težio, trebalo je provjeriti i utvrditi u školi poniznosti.Dolina je to uzdisaja, nešto ljepše od doline suza.
K brdima oči svoje uzdižem:
Dugo me ne napušta jedna misao potkrijepljena vlastitim, ali i iskustvima mnogih meni sličnih. U konačnici smo svi samci, ili sami, kako vam je milije.