događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Dragica Šimić
-Posjetit ću je uskoro, rekla sam jednoga dana kad me slučajni prolaznik upitao o njenoj divoti, čudeći se iz daljine: Kako starost može biti tako lijepa?
Čula sam priče o njoj, svi govore kako je tajanstvena i nijema i kako u svojoj okamenjenosti ne daje odgovore na pitanja. Samo šuti ostavljena na vrhu brda, danju okrunjena oblacima, noću zvijezdama i mjesecom što joj katkad okrzne skute.…
piše: Dragica Šimić
-Noć je tiha i mračna Laura, ljetna i gusta, plašljiva. Bokori tuguju jer znaju da kasno je i skoro je kraj.
-Kraj…kraj čega?
-Jeli se u bršljan i ocvale puzavice ugnijezdio san o životu, jesu li se pomiješala poglavlja, jesu li se zagubila vremena pa te sada prate smušena i daleka sa svim onim slikama koje više ne želiš na stranicama svoje knjige?
Je li okrutno prognati sjećanja, Laura? Igraš li se Boga noćas u …
piše: Dragica Šimić
Uvijek se jave u kasno ljeto, kad dvorišta bivaju kao poluizgorene stepe i trava pod nogama šušti suho i beživotno. I kao što se čovjeku pojave sjedine u godinama zrelosti tako i na granama, u krošnjama izranja zeleno- žuto, smeđe obojano lišće. Sve obavije neka tišina iščekivanja kao da je samo pitanje vremena kad će doći i u kojem obliku.
Tišinom mi obzori kažu da je ponovo vrijeme odumiranja i onda poljem, iz šume, valjajući se u nekoj tihoj, sporoj igri, puze…
piše: Dragica Šimić
Neminovno je, potpuno neizbježno, porediti prošlo i sadašnje, uzburkati sjećanja s vremena na vrijeme, posložiti ih u poglavlja pa ih onda pomiješati kao karte što ih sudbina, ta mudra krojačica vremena podijeli bez naše volje i znanja …a onda naiđe jesenji vjetar, zgrabi ih i raspe kao jesenje lišće po perivoju. Neke, one davno podijeljene, stare, nosim još u rukavu, kao podsjetnik, da se ne zaboravi, kako je to steći slobodu u vremenu i nevremenu, u ljubavi i mržnji, u tako kratkom postojanju ……
Inspirirana zadnjim događajima izazvanim izbjegličkom krizom,
masovnim smrtima nesretnih ljudi, patnjama djece rastavljene od roditelja želim samo reći koliko suosjećam i kako ne možemo biti do kraja sretni u našim životima kad pokraj nas prolaze toliki nesretni ljudi. A nije bilo tako davno kada smo i sami proživljavali isto …
piše: Dragica Šimić
Iza svakog ugla čeka kosac. Crna mu halja prekrila skelet a iz praznih očnih duplji noć tamna vreba. Možda je to samo zvuk sjeverca što se kroz rastrošne, uske pukotine vremena provlači, možda je to samo iznemogli pijuk noćne ptice koji moli da ne izazivam sudbinu koja je i sama od sebe dovoljno okrutna.
Nemoć lomi tanke ruke na kojima nosim dječje živote kao male nježne, zlatne privjeske sa srcima ovješene o mršavim zglobovima. Sabija vrijeme sve teške emocije duša … odlutalih,…
piše: Dragica Šimić
Srce jače zakuca pri svakom novom pogledu na krošnje pod zidinama kroz koje vrelo sunce traži svoj put ka očima. Uzdah obučen u plavi eho njegova glasa još se odbija drevnim planinama. Orli traže svoje visove, vjetrovi procjepe kroz koje huče poput aveti, davna škripa starih kotača zapela u suhom granju jela. Pa i ja, kao kao mala ptica selica tražim davno zaboravljena gnijezda iz starih vremena.
Sve me vuče, sve me zove u vremenom izbrisane stranice na …
piše: Dragica Šimić
“Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10).
I danas, stoljećima nakon ovih Ilijinih riječi osjećamo se ponekad usamljeno kao Ilija u svom vremenu. Ali imamo li snage kao on suprostaviti se slavljenju lažnih bogova.…
Dragica Šimić
Nepravedni svjetski poredak polako doseže svoj vrhunac, siromaštvo i ratovi naspram obijesne sitosti velikih sila pretvaraju svijet u veliku izbjegličku kolonu kojoj je smrt glavni pratitelj.
Razmišljam o smrtima koje nas stalno okružuju. Možda bi lijepo bilo sada misliti na ljetovanje, morske plaže, ljepotu neba, ljubav … ali eto, ja razmišljam o smrti koja me stalno podsjeća kako je konačna, važna i nezaobilazna.…
piše: Dragica Šimić
Nježne …uvijek nekako nađu put do ljubavi, uzdižu, krijepe dušu, liče na molitvu ili su sama molitva. Uvijek smo u potrazi za njima. Dijele se u malim dozama, kao lijekovi, samo što se njima ne možemo predozirati.
Grube …ima ih puno na ovom svijetu. Lete u roju kao crne muhe i za sobom ostavljaju često neisperive mrlje. Guše kreativnost, narušavaju slobodu.
Možemo ih povezati i s bolom koji je njihov krajnji proizvod.…
piše: Dragica Šimić
Kad se opraštao činio je to s nježnošću. Znala je još tada koliko mu je značilo napustiti rodni kraj, otići medu ljude koje nije poznavao, koji nisu poznavali njega, čiji je jezik i kulturu učio teško i s mukom a ipak je morao s njima dijeliti nove dane …
Kad se opraštao s djecom uvijek bi ih gledao onim posebnim pogledom kao kad se rastaješ od ljubavi, i uvijek sa suzom koja je prijetila da će svaki tren iskapati na dječje obraščiće. Ponekad je poželjela biti čarobnica, onako mala, pružiti ruku i …