događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Iz naše arhive 08.03.2016
piše: Katarina Pavlović
Dok leži tako umorna u krevetu, sklapajući oči, ostavlja još jedan dan iza sebe. Iako ona želi spavati, mozak i dalje radi, a misli plešu po glavi. Odigrava se tako u njezinoj glavi mala priprema nadolazećeg dana.
Posljednje provjere. – Namirnice za ručak; roba za sušenje; poslati onaj e-mail; stići na sastanak; dovršiti sve ono započeto…
piše: Katarina Pavlović
Pišem dušom… samo onda kada se duša prepuni!
To osjeti svatko tko ima to malo raja u sebi, to malo raja na zemlji.
To je razlika što te čini čovječnim, ljudskim…
Zaista, pišem kada se prepuni duša događajima, ljudima. Budu tu palete raznih boja. Od tužnih sivih do energično crvenih tonova, preko zelenih poljana do opuštajućih nebeskih nijansi.…
piše: Katarina Pavlović
Koliko puta ste pristali na nešto i samim time išli protiv sebe?
Djeca u drugoj godini nauče reći ‘ne’, istražuju mogućnosti negacije. Dvadeset godina nakon toga meni se čini da ja još istražujem.
Ipak, iza ugla dolaze vremena kada govorim: „Ne, ne svemu što nisam ja, svemu što me ne čini boljom, ne čini potpunom!“ Jer sve polovično treba poput korova sasjeći u korijenu tako da mu…
piše: Katarina Pavlović
Milijunti put povrijeđeni od iste osobe mi postajemo pokvarene igračke. Tu smo, ali se s nama ne može samo tako lako igrati.
Da se ne lažemo! Svi smo mi nečija pokvarena igračka nastala slučajno, u neznatnom djelovanju, nastala odlazeći, uništena svakim korakom izdaje. I tako postane pokvarena, ne svira, ne svijetli, ne reagira na bol.
Sretnu li se dvije pokvarene igračke, one nemaju što izgubiti.…
piše: Katarina Pavlović
Sada znam da ne postoji čekanje. Odgođene stvari bi mi prije oduzimale sve živce koji postoje. Svojom odlukom, neke stvari same se odgađaju, bez upozorenja.
Ruše tako planove, ništa nije onako kako si planiraš. Iii taman kad misliš to je to. Nije. Ošamari život, podsjeti da on ima neki svoj redoslijed. Neki drugi plan.
Kažem, prije bi me to živciralo do ludila. Sada ne, ne želim.…
piše: Katarina Pavlović
Tek kada oprostimo sebi i drugima za situacije koje su nas povrijedile, tek tada krećemo dalje. Baš do tog trenutka stojimo u nekom dijelu zajedničkog odnosa, a nismo toga svjesni.
Dogodi se tako da nas iz sna trgne neki trenutak prošlosti. Gdje postajemo svjesni da neki događaji za nas još imaju preveliko značenje. U djelu između stvarnosti i sna pokušavamo shvatiti što je istina. Polako postajući svjesni da ove misli nisu dio sna, već nešto vrlo živo. Preplitanje tih pojava nije čudno. Jer vrlo…
Piše: Katarina Pavlović
Teško je odgovoriti na ovo što se sve češće događa u svijetu. Ne zato što ne znamo definirati terorizam kojemu je cilj zastrašivanje i čisto usađivanje straha među ljude. Teško je jer ne znam što točno ti odgovori mijenjaju. Davno je ovo preraslo u rat.
Bit će sve lošije stanje dok god ne budemo gledali cjelokupnu sliku. Ako pratimo samo posljedice koje nam prezentiraju u medijima imamo dio slike. Sve dok ne spojimo svaki onaj dio užasa koji se događa po svijetu nećemo moći odrediti što se točno događa. Što je izgleda i nečiji cilj, da ljudi ne znaju pravo stanje stvari.
Prestanite generalizirati. Onaj koji želi napraviti zlo, pogotovo netko tko se vodi ovakvim ekstremima, napravit će to bez previše truda. Zato je glupo tražiti krivce i propuste. Netko tko odbaci svoj život nema strah odbaciti i stotine drugih. To je okvirno gledanje jedne situacije.…
Ono što kažeš i ono što misliš treba biti jedno
Piše: Katarina Pavlović
Nije mi teško povjerovati Balaševiću kada kaže da ga je mašta upropastila jer je oduvijek ljude zamišljao boljima nego što jesu, a tako nekako i prošao.
U životu nam se pojavljuju različiti ljudi. Za mene uvijek prednost imaju oni koji zrače pozitivno i kraj kojih se osjećam odmoreno, a ne iscrpljeno. Kada dobijem pozitivne stvari ja ih udvostručim, za mene ti ljudi imaju posebno mjesto jer po svemu sudeći danas su oni rijetki.
Zašto mi se onda zadnjih dana javlja ovaj njegov citat kao opomena da ne živimo bajku i daleko je od ružičastog. Vjerujem svojim mislima jer iskopa ih podsvijest koja uvijek ima odgovore na sve. Iako većinom ne želim čuti te njene odgovore.…
piše: Katarina Pavlović
Koliko puta sam se čudila sama sebi gledajući u nešto što već od prije znam, a sada me fascinira u svom istom, ali meni neobičnom stanju.
Putujući vlakom, gledam tako dimnjake, jesen je. Svaka nova kuća ima svoj, neka i dva, tri… sad odjednom, čudi me ta pojava. Neki osjećaj nepoznati, a dobro znani. Vidim te stoti puta, ali ovaj put drukčije.…
piše: Katarina Pavlović
Ako me danas pitaš kako sam, saznat ćeš malo. Mnogo manje nego prije. Ne želim razgovore o “kako sam”, jer taj prvi “kako” si prođe lako. Malim odgovorima, “dobro sam”. Već drugi “kako si”, načima, traži, kida …
U svojim kidanjima stvara želju da i sama podijelim više od tih malih odgovora. Izvlači nekad i velike stvari, a koliko mi to ide u prilog i odgovara, nisam sigurna.…