piše: Igor Matijašić
Nakon jedne prekrasne akcije koju smo pokrenuli u našoj školi (cilj je bio pomoći bolesnoj učiteljici) primio sam nebrojeno mnogo prekrasnih komentara podrške.
Pisali su i obraćali mi se znani i neznani, prijatelji i poznanici. Mahom su hvalili projekt i cjelokupnu inicijativu, a posebno su isticali da je prekrasno što u današnje vrijeme, kad se sve više otuđujemo, još uvijek ima mjesta gdje se brine o ljudima i pomaže čovjeku u nevolji.…
Često se jugoslavenstvo i nehotična nostalgija za ovom bivšom državnom tvorevinom stavlja u kontekst politike iako ima puno primjera kako se to ne može uvijek poistovjetiti.
Ej, kad se sitim poodavni vrimena, ženska čeljad su nediljom u posli podne izlazila na sokak pa svaka sa sobom ponela šamedlu i udri u pripovitku, el moš se kast plećkanje, koja je šta čula, vidla, jel trevila kakom događaju.

Zagazili u prosinac. Nekako sve brzo, sve nagomilano, jedno preko drugoga.
Velika Gorica/ Provodim ugodnu i mirnu večer prije nego li, u rano subotnje jutro, dok čitate ove redove, “uhvatim” let za Berlin. Kući. Doma.