događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kolumne iz života Hrvata u Njemačkoj
Napisali Sonja Breljak i Emil Cipar
piše: Milan Rajšić
Više od 26 tisuća Palestinaca – mahom žena i djece – stradalo je do sada u daleko najsmrtonosnijoj vojnoj operaciji 21. vijeka, a nova, nepisana pravila novinskog izvještavanja nalažu da ova rečenica završi, ako već ne ritualnom osudom Hamasa, onda barem informacijom da je vojnu operaciju Izraela izazvao Hamasov teroristički napad 7. listopada.…
tekst i foto: Marijana Šundov
Rim/Siječnja, 2024./ Stojim na posebnom putu, točnije stojim na cesti. Dan je predivan, kristalno plavog neba, sunčan s naznakama hladnoće, koja štipa za obraze, kakvi već znaju biti sunčani dani zimi. Na mjestu gdje stojim, s jedne strane cestu obrubljuje visoki zidani zid od opeke, a s druge su stabla čempresa, masline i pinije.
Zatvorila sam oči i kao da čujem teške odjeke koraka rimskih legija koje marširaju cestom, kao da vidim konjanike i dvokolice, beskrajnu kolonu…
piše: Milan Rajšić
Dobar dan. Kišni. Danas sam bio puno aktivniji nego jučer. Ujutro sam se vozio biciklom a poslijepodne prošetao. Problem je samo u tome što danas nisam znao kad je jutro a kada popodne.
Cijelo vrijeme je mračno, sivo i jako jako mokro. Toliko mokro da čovjek ima osjećaj da izlazeći iz stana ili garaže,…
piše: Milan Rajšić
E, ovo ti moram napisati. Ujutro nije bilo mačka i onda oko podne evo nešto se vuče doma.
Vukao se na tri noge (prednja lijeva podvijena), pola glave doslovno krvava, mislim ni da mu uho nije čitavo (ne mogu vidjeti od krvi) i to ono koje je tek zacijelilo. Od njegove bijele boje su ostala samo sjećanja – toliko prljavsštine, kao da je bio na hrvanju u blatu.…
Posvećeno akademiku prof.dr. Pavlu Fukareku, prof.dr. Čedomiru Burlici, Miroslavu Matoševiću, Ivici Kelavi, Branku Sajfertu.
piše: Milan Rajšić
Godina je 1972. Sumorno vrijeme u našim krajevima. Ponešto zbog toga što sam, ne upisavši se na Građevinski fakultet u Beogradu, bio prisiljen s dvadeset nepunih, dijeliti isti krov s mojim roditeljima i sestrom, izazivajući bijes moga oca, ustajući dosta kasno, a dolazeći kući jako, jako rano.…
Već drugu godinu, kao “na stražnjem sjedištu moga auta”, svi gnjave.
U zadnjem pisanju spomenuh kako zamišljam susret u vječnosti s onima koje sam jednom njegovao.