O fenomenu praznovjerja
piše: Joso Špionjak
Praznovjerje je čudnovata stvar.
Iako prazno po sadržaju, toliko je rasprostranjeno da ga s pravom možemo nazvati velikim fenomenom.
Kad je moja mama umrla, sada već poodmakle 1973. godine, jedna pravoslavna susjeda je donijela dva štapa i s njima podrpla stražnji zid naše kuće.
U javnom prijevozu, kod frizera i naravno u kafićima, mogu se čuti raznorazne informacije ili priče. Često neprovjerene, ponekad preuveličane ali ipak koliko- toliko, istinite.
Često puta volimo reći: „Na mladima svijet ostaje!“ iako možda nismo ni sami svjesni koliko teško breme tereta oni sobom nose, počevši od školovanja, konkretnog obrazovanja sve do zaposlenja. Svjedoci smo kako se upravo sa školovanjem i obrazovanjem mladih više manipulira, nego što im se uistinu pomaže. Ovo pišem s nadom i gorućom željom da se u tom smislu nešto pokrene na bolje.
Minuli su prvi novogodišnji dani. Izmijenile su se prigodne čestitke u kojima smo jedni drugima, uobičajeno, poželjeli puno mira, uspjeha, sreće i zdravlja. Naravno, bilo je tu i srdačnih želja da ne ostanemo bez ponešto ljubavi i para.
“Možda bi i ti tako da si na njegovom mjestu…Kao da bi ti drugačije…..Nemaš tu priliku pa nemoj ni suditi.”
Nova godina 2017. nije dobro počela za one koji bi, barem svi tako ističu, trebali biti budućnost Hrvatske.
BiH sve više puni stranice stranih novina strahom od ekstremnog islama u toj zemlji.
Kad ste zadnji put nekome udijelili kompliment? Mislim na onu pravu, istinsku, lijepu riječ podrške. Ne ustaljene fraze tipa «Imaš krasnu frizuru», «Čini mi se da si smršavio», «Dijete vam je, zbilja, pristojno»…, nego baš toplu riječ koja će obradovati osobu kojoj je upućena.
Za vrijeme ovih božićnih i novogodišnjih blagdana susrest ćemo se uz rodbinu i prijatelje i s mnogim poznanicima i drugim dragim osobama. Nekima ćemo i darivati poklone. Podsjetit ćemo se i naših preminulih milih i dragih. I, evo, uz sve njih, sjetih se i pokojnog Emila Cipara.