događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kolumne iz života Hrvata u Njemačkoj
Napisali Sonja Breljak i Emil Cipar
tekst i foto: Milan Rajšić
Moji preci, Lončari i Rajšići, od davnih vremena su putovali vlakom. Ne baš i dobrovoljno.
Djeda Dmitra i oca Nikolu su skupa s još pedesetak ljudi iz glinskog kraja, Nijemci poslali vlakom još četrdeset i prve, via Zagreb za München, pa dalje do Braunschweiga. Karta im je bila besplatna i u jednom pravcu.…
piše: Milan Rajšić
Pomrčina, cijelo selo spava. ‘Ej sahat kula dvanaest otkucava…
Ne spava selo, već grad i nije ponoć, već tri ujutro. I nitko ne lupa alkom po vratima, već tiho na prstima izguravam svoj bicikl, natovaren s dvije velike transportne torbe.
Za pola sata polazi vlak do Koblenza (tako je nama iz provincije, mi …
piše: Verica Jačmenica-Jazbec
Imam poznanicu Samantu koja je samohrana majka s troje male djece. Ponekad me zna nazvati radi kojega zdravstvenog savjeta. Njezina se djeca tijekom tih nekoliko minuta našega razgovora redovito glasno svađaju, viču i plaču. Samanta ih nastoji umiriti i stišati vičući još glasnije od njih.
piše: Milan Rajšić
Jutro (jučer, op.u.) otpočelo strašnim i meni potpuno nevjerojatnim slikama.
U Češkoj, tornado ostavio iza sebe pravu pravcatu pustinju.
Mome pokojnom ocu, dugujem ispriku. Godinama se stari gospodin, gledajući nagomilane crne oblake, plašio za krov svoje kuće, a ja kao pametan i školovan, između ostalog i jedan semestar Meteorologije na Šumarskom fakultetu, sam ga omalovažavajući uvjeravao da on nema pojma o životu i znanosti i da se tako nešto ne dešava u Europi.…
piše: Milan Rajšić
Trier/Ako se netko 23. juna iliti lipnja, odlučio kupovati jeftine cigarete, kavu i benzin u susjednoj nam Hercegovini, morat će se dobrano namučiti, tražeći otvorenu trgovinu.
Danas će polovica stanovnika Hercegovine, obući svoje svečane, kao najoštriji nož ispeglane uniforme, ukrašene blještećim zlatnim i srebrnim epoletama i otići proslaviti rođendan najpoznatijeg Velikog Hercegovca.…
tekst: Žarko Delač
Uvriježena izreka kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu u posljednje je vrijeme evaluirala pa se čak govori kako je nogomet nova religija, vjera i opijum za narod. No, tako bi mogli reći i za sport općenito, za kladionice, pušenje i slične društvene pojave koje uzrokuju u nama ovisnost i uzajamno emotivno djelovanje.
Bez obzira na koji način definirali nogometnu vještinu i odmjeravanje dviju ekipa na terenu, ne možemo se oteti dojmu kako su utakmice nogometne reprezentacije postale jedan od najvećih nacionalnih događaja, poticaj za buđenje domoljubnih osjećaja i vraćanje svojim korijenima. Tako na europskom prvenstvu u nogometu nismo i nećemo čuti Odu radosti ali iza svake budnice pojedine države otkriva se zanos i uzbuđenje među igračima i navijačima.…
piše: Milan Rajšić
foto: Sonja Breljak
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
Kisa koja pada već par sati, samo na kraju “scene” sapere i osvježi pozornicu i pripremi za novi kadar. Narednih tri četiri dana je za očekivati nove i nove kiše. I ugodno osvježenje. Nažalost, ovaj put nažalost, poslije kiše dolazi sunce a to znači debelu sparinu i disanje na škrge.…
tekst: Lada Franić, prof. hrvatskog jezika, I.OŠ Dugave
crtež: Alen Markuš, 8.b, I. OŠ Dugave
Svaki put kad ispratim generaciju, jedan dio moga srca ode s njima i prati ih zauvijek. Nema novca koji to može platiti.
Za 10 i više godina vidjet ćemo jesmo li uspjeli. Tvrdim da je svaki učitelj i profesor najtvrđi i najzdraviji temelj našeg društva.
I koliko god nas omalovažavali i pljuvali po nama, mi ćemo se ko feniks dignuti i vašu/našu djecu dizati i činiti sve da budu bolji, jači, uspješniji.
Nitko ne može uništiti duh pravog učitelja, učiteljice kad vidi oči i osmijeh učenika u svom razredu. 
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Moj kolega Janko
Na Medicinskom fakultetu smo na studentskim vježbama bili podijeljeni u mnogo malih skupina, prema abecedi. U mojoj skupini nalazio se Janko. Došao je u Zagreb na studij iz Bosanske Posavine. Bio je prethodno odličan učenik, vrlo dobar student i veoma siromašan. Roditelji mu nisu mogli pružiti nikakvu novčanu pomoć za studij i život u gradu, osim što su mu obećali urod svojih plodnih šljiva bistrica.
Kad je voće dozorilo Janko bi preko vikenda odlazio kući, a vraćao se s prepunim košarama jedrih plodova koje smo mu mi kolege pomogli rasprodavati.…
