piše: Milan Rajšić
Što može ovih dana iznenaditi Vlatka i Milana, dvojicu mladića, starih nešto manje od 140 godina?
Sve i svašta.
Prazna guma na biciklu, manji ili veći kvar, loše složen “putujući ciganski orkestar”,…
Milan Rajšić: VREMEPLOV
KAD SVECI BICIKLIRAJU
Biciklom oko Italije
piše: Milan Rajšić
Boja na filmu “Putevi kojima se rijetko ide”, nije se još ni potpuno osušila, a ja sam već u novom filmu.
Ovaj put je radni naslov “Kad sveci bicikliraju”, ili “Biciklom oko Italije”.
Međimurski prijatelj, Vlatko (Kapun, naglasak na drugom slogu) priključio mi se…
KI KAJ MORE, KI KAJ ČE
piše: Milan Rajšić
“Kiša pada, kiša pada, Srbija propada! Vjetar piri, vjetar piri, Hrvatska se širi”
Tako prije više od stotinu godina, pjevaju Krležini domobrani u dalekoj Galiciji.
***
Četiri suvremena domobrana putnika, sjede u skromnom hostelu dalekog albanskog grada Shkodra, čekajući da kiša prestane.…
SUROGAT
piše: Milan Rajšić
U suštini, to je vrlo jednostavna priča o turistu, čudnom trokutastom debeljku koji dođe na plažu, i sve što mu treba jednostavno napuše. Šator, lezaljku, mali brod, mamac, štap za pecanje…
Tiratatatarata tiratatata…/*
Heehee…
Tako napuše i vlastitu partnericu plavušu, koja mu se na prvi pogled ne dopadne, pa je i ispuše.…
DA VAS NIJE BILO…
GRUPNI PORTRET
piše: Milan Rajšić
Većina nas bijelih i mudrih, koji u jednoj ruci držimo štap, a u drugoj unukovu ruku, sjecamo se “kurble”, metalne šipke na dva mjesta zakrivljene. S ovom ručicom, obrtaljkom, okretaljkom, stavljao se automobilski ili drugi motor u pogon. Prvu kurblu i prvi automobil vidio sam još davne 1959. godine, kada se direktor naše škole dovezao crnom “Olympia”, a kada je trebao krenuti kući, pokušao je kurblajući pokrenuti auto.…
AFRODITO, LJUBAVI MOJA
piše: Milan Rajšić
Polovicom osamdesetih, vraćajući se s puta po divljem Kurdistanu, zakoračio sam po drugi puta na tlo Republike Cipar, točnije, prostor na koji je pristao brod iz Mersina, grada na jugu Turske, jedinom mogućom vezom sa širom svijeta nepriznatom državom KKTC ili kako bi svatko razumio Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti ili jasno i glasno: Turska republika sjeverni Cipar.…
IMA (LI) JOŠ NADE ZA ČOVJEKA
“VIA GABOŠ” DO AFRODITE
piše: Milan Rajšić
Iz moje ravne Baranje, krene li čovjek vlakom prema jugu ili istoku, imao je na raspolaganju čak dvije mogućnosti: “via Vrpolje” ili “via Gaboš”.
Za Vrpolje i napolje, i njegovu malu zapuštenu ružnu željezničku stanicu, svatko je čuo, a iza “via Gaboš” krilo se putovanje s presjedanjem i višesatnim čekanjem u prekrasnoj velikoj modernoj željezničkoj stanici u Vinkovcima.…
A MOGLO JE BOLJE
piše: Milan Rajšić
U Kosmogonijama brojnih asijatskih naroda, Zemlja se predstavlja kao ravna okrugla ploča na Pramoru.
E da bi se ona zaštitila da ne potone, tisućama i milijunima godina, počivala je majčica Zemlja, na leđima divovske kornjače, koja se zvala Kurma.
Čovjekova misao je kroz tisuće godine uznapredovala (Je li to stvarno istina?), pa danas rijetki vjeruju u Zemlju, kao ravnu ploču, a kornjače su postale rijetke, ugrožene životinjske vrste.
Poluotok Karpaz, na istočnoj strani otoka Cipra, jedno je od rijetkih mjesta, gdje Testudonata sp., nakon pet šest tisuća kilometara plivanja, izađe na kopno, iskopa u mokrome pijesku rupu, pa u nju položi nekoliko tisuća bijelih prozirnih jajašaca, iz kojih se izleže par stotina malih čudnih stvorenja, koja vođena mjesečevom svjetlošću i zapisom u genetskom kodu, pokušaju narednih par sati nakon što se izlegu, dogegati se smiješnim hodom do mora koje oplakuje otok, a onda zaplivati tisuće kilometara, preko Sredozemlja i Atlantika, do toplih obala Meksika ili Kube.
Od desetak tisuća, malih ružnih, slatkih, životinjica, to uspije samo rijetkima.
Galebovi, jastrebovi, ribe, vrelo augustovsko sunce, nemarni čovjek… kumuju tome da tek jedna od kornjača, za stotinu godina, ponovo dopliva na Karpaz i polozi tisuću malih bijelih prozirnih jajašaca…
Svake nedjelje, bila ona lijepa i ugodna kao današnja, ili uz urlanje vjetra i lupanje morskih valova, na ciparski poluotok Karpaz, uskom cestom “dopuže” kao jedna ogromna zmija, tisuće automobila, kojima registracijska oznaka otpočinje s tri latinična slova.
Svakoga petka, pa bio on i kišovit kao prije par dana, širokom autocestom, cestom prema najvećoj ciparskoj luci Larnaca, kao jedna ogromna metalna zmija, vijuga i puzi tisuće automobila, kojima registracijska oznaka otpočinje s dva latinična slova.
Tako to ide, ne tisućama, ali nešto manje od pedeset godina.
1974. godine su iz svojih kuća protjerani stanovnici otoka, Ciprioti grčke narodnosti i pravoslavne vjere, sa sjevera, a Ciprioti turske narodnosti i islamske vjeroispovjesti, morali su napustiti svoje kuće na jugu otoka.
Dojučerašnji susjedi, prijatelji i rođaci, namirisali su prije pet desetljeća, zanosni zov i miris nacionalnog, ratnog, krvavog, suznog, unistavalačkog, destruktivnog, nasilnog, pa učinili sve što do njih stoji, kako bi se zlo i mržnja nastavili širiti svijetom.
I sada, danas u sunčanu nedjelju i prije dva dana u kišni petak, otišli su protjerani žitelji Cipra, do svoje bogomolje, na kojoj je, sasvim svejedno, krst ili polumjesec, s tugom se sjetili lijepih idiličnih dana na otoku, gdje se po legendi, iz morske pjene rodila grčka boginja Afrodita.
Malo se rastužili, obećali sebi da će vratiti zub za zub, kad tad, ali opraštanja i zaboravljanja nema, pa lijepo natrag, nepar u nepar, a par u par, a onda dobro nahranjeni mržnjom, bijesom, osvetom, revanšom, desetak godina kasnije na avion ili brod, pa pravac bijeli svijet.
Sada odlaze, vjerujući da će se kao i stare ogromne kornjače, vratiti na Karpaz, idilični poluotok u Sredozemnom moru, samo osamdeset kilometara udaljen od Tuske, Libanona ili Sirije, vratiti za stotinu godina ili na ljudski riječnik prevedeno: u Nigdarevo.
A moglo je bolje…
..
..
