događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
/Povodom Majčinog dana svim ženama i majkama koje hrabro koračaju kroz život/
piše: Marija Kukić
Svi u selu znali su je pod nazivom Ćirilka. Bila je to sitna, malo pogrbljena starica, sijede kose koja je neposlušno stršala ispod njene crne marame. Živjela je u nedalekom susjedstvu s već prilično ostarjelom kćerkom Emicom. Bile su same, bez muškarca u kući. Bila je tu još jedna mlada ženska osoba, Marica, Ćirilkina unuka i Emičina kći.
piše: Viktorija Banić
Prolaze države i vlade, pobjegoše im stoljeća. Baš kao i zaprijećeni rokovi za sve najavljene kataklizme, krajeve svijeta, milenijski bug, pa i „najvažnije“ pitanje – od kada se točno računa početak 21. stoljeća, postade potpuno nebitno. Stalno je samo jedno – ljudi odlaze…
Odlazili su nekada davno sa „šip-kartom“, jedinom košuljom ili jaknom u selu, darovanom onome koji odlazi i trunom uspomena zamotanim u zavežljaj, kofera je rijetko bilo……
SVETI FLORIJAN VATROGASI
tekst: Ruža Silađev …iz knjige “Šokica pripovoda”
Iljadudevestotridesttreće stigo kip Sveti Florijan u bašču crkve Sveti Lovra u Sonte. Stigo baš za njegov dan, 4. maj.
Podiglo ga dobrotvorno vatrogasko društvo od milodara građana općine Sonta. I danas još tako piše na kipu. Do to doba crkvencka bašča je bila odgradita. Ni ni bila bašča neg odgraditi dvor, pa se istom zatrče i ker i svinče i krava isprid čorde u bašču. A bila skoro ko Mostonga. Močvarna. S prolića i s jeseni se sve usmradi i stvori šuga po baružica. Blato i mulj. Jedva prideš crkve. Ka’ je stigo Florijan nikako oma se i bašča ogradila i okolo šiširovina i kestenje posadilo. Tako je bašča postala za ugled.…
/ Povodom Međunarodnog dana Sunca/
piše: Marija Kukić
Ima jedna zvijezda u našoj galaksiji. Najsvjetlija je od svih. Bez nje nikoga i ničega ne bi bilo. Obnovljivi je izvor energije. Riječ je o Suncu čiji dan danas obilježavamo.
Sunce je personifikacija života. Prvi puta spominje se još u Knjizi Postanka kada je Bog stvorio svjetlost i razdvojio svjetlost od tame.
U dalekoj prošlosti mnogi narodi štovali su Sunce. Egipćani, Kelti…
Pogledajte ih! Zemlju nastanjuju duže od 250 milijuna godina. Postojale su prije dinosaura i zadržale se sve do današnjih dana.Ima ih preko 250 vrsta i žive na svim kontinentima. U Hrvatskoj ih je 6 vrsta i sve su zakonom zaštićene.
Oklop kojeg nose na sebi nije im teret jer im služi kao zaštita od mnogobrojnih neprijatelja.
E, kad bi čovjek imao oklop! Lako bi se mogao u životnim opasnostima uvući u nj i spasiti se od svake ljudske zločestoće. I skriti se od neprijatelja.
E, kad bi čovjek imao oklop!
I kada bi poput kornjače – polako išao, a daleko stigao.
piše: Marija Kukić
Baka Mlada (tako su je svi u selu zvali) bila je brižna i vrijedna ženica sa sela. U njenom povrtnjaku,voćnjaku, na njivi, u svinjcu i kokošinjcu svega je bilo u obilju.
Radosna i široke ruke rado je od svega dijelila drugima. Nikada nikome nije uskratila pomoć, naravno, u granicama svojih mogućnosti. Posebice joj je radost i zadovoljstvo činilo to što je pomagala svojoj djeci koja su, osnivajući vlastite obitelji, napustila roditeljski dom. Živjela je baka Mlada sama ostavši …
ISELJENIČKE PRIČE …iz naše arhive/03.ožujak 2010.
piše: Emil Cipar
Ovo je priča o Marku. O Marku iz jednog sela s Korduna. Posjetio sam ga ljetos. Poznajem ga od 1992.
Boravio je tada u Rovinju. Potjeraše ga iz njegovog rodnog mjesta u kojem je Marko bio svoj na svome. Bavio se poljoprivredom, ponekad, sezonski radio negdje na građevini. Živjelo se nekako. Marko počeo praviti novu kuću …u staroj postalo tijesno. Žena i troje djece, roditelji i baba. Bilo pretijesno u maloj drvenoj kući, pa se Marko odluči graditi novu u dvorištu. Slabo je to…
drugi dio
piše: Marija Kukić
Subota je, rano prijepodne. Lebdeći sivi oblaci plove iznad višemilijunskoga grada prijeteći da svakog časa prospu po prolaznicima svoje suze. Kišobran je neophodno pomagalo. Nema mnogo vremena za pobliže upoznavanje’grada koji ima dušu’, kako ga je prije moga polaska nazvala kći Martina. Ona ga dovoljno poznaje pa ga je s razlogom mogla nazvati tim imenom. Bila je u njemu dvanaest puta i svaki puta po povratku o njemu je pričala s oduševljenjem.…
piše: Marija Kukić
Petak. Tri sata su ujutro. Vani mrkla noć. Ulica tamna, neosvijetljena. Sve crno kao u rogu. Samo poneka mačka ili pas lutalica tapkaju tamom. Jer u ponoć gasi se ulična rasvjeta u gradu. Ustajem uzbuđena jer uskoro trebam krenuti na daleki put.
U četiri krećem prema autocesti. Na naplatne kućice u Lužanima stižemo gotovo istovremeno. Moji Brođani i ja. Nas četvero idemo zajedno na put. Treba dugo voziti, prijeći čak četiri zemlje i stići sigurno do…
U susret subotnjoj promociji knjige “Ono malo duše” Emila Cipara i obilježavanju osme obljetnice Hrvatskog glasa Berlin
piše: Marija Kukić
„Tko će dočekati taj dan?“ pitala sam se često kada sam saznala za važan događaj koji se treba dogoditi.
Činilo mi se, treba proći čitava vječnost. A tjedni i dani polako su odmicali. Još samo malo!
Odbrojavam sate do polaska. Ponašam se poput malog djeteta. Jedna noć, dan, dio druge noći i – polazak. Kamo? U grad o kojemu nikada nisam ni sanjala da ću ga ikada vidjeti. U Berlin!…