događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Iz bilježnice moje bake …IZ NAŠE ARHIVE/objavljeno 10.08.2010./
piše: Emil Cipar
Proputovao sam dosta svijeta …daleko više godina mojega života proveo sam izvan zavičaja. I kada sam se vratio …zavičaja nema. Gdje li je samo nestao!?
Znao sam da ću se kad-tad vratiti. Ne mogu očekivati od onih koji su ostali da sve konzerviraju i sačuvaju za mene dok se ja ne vratim.
I promjene su se dogodile …vidljivo je to na svakom koraku. Je li se svijet promjenio na bolje …to je sad druga stvar.…
U našoj rubrici naslova 260 dana, nastaloj prema istoimenoj knjizi Marijana Gubine, uz odobrenje autora …na čemu od srca zahvaljujemo …objavismo cjelovitu knjigu kroz …kako simbolično …26 nastavaka. Potresno do bola, neshvatljivo, žalosno …ljutnja, gorčina, razočarenje …smjenjuju se u nama, čitateljima, različiti osjećaji dok hodimo zajedno s glavnim likom ….autorom knjige …a u vrijeme radnje tek desetogodišnjem dječaku …kroz svih 26 nastavaka kao po svojevrsnom Križnom putu.…
ČUKINE PRIČE ...IZ NAŠE ARHIVE /objavljeno 20. lipnja 2011./
piše: Jacky alias Čuko
Draga moja teta Sonja nadam se da me nisi zaboravila. Ja sam onaj tvoj Čuko koji se znao ponekad javiti na tvome portalu. Ma znaš sigurno koji!
I moj gazda se znao ponekad javiti, ali njega možeš i zaboraviti. Ne bi to bio nikakav grijeh, jer on je kriv da se nisam duže vremena javljao.
Prvo ti njemu padne na pamet da idemo u Njemačku. I bili smo tamo dugo. Dobro …vratismo se ipak, ali njemu palo na pamet seliti se. Ajde …ja sam se nekako izvukao, više sam selidbu pratio iz priča kod bake i nisam u njoj sudjelovao aktivno. Moj gazda je sve stvari preselio sam,…
Marijan Gubina: 260 dana
Ugledavši moga tatu, promijenio je izraz lica. Na njegovom licu jasno se vidjelo da vodi borbu sam sa sobom. Nešto bi rekao i ne bi. Na kraju, samo je namignuo mom tati i okrenuo se natrag. Bio sam svjestan da tata bježi, da ne bi smio biti s nama. Drugi je krenuo prema dnu autobusa. Umirem od straha. Imam osjećaj da će mi tata stiskom ruke zdrobiti nogu. Sreća, prvi vojnik okreće drugoga, grli ga i kreće s njim van iz autobusa.
piše: Drago Oršić
Prečesto, u životu, gradimo, stvaramo i težimo nečemu, da bi se, kada se krug sudbine zatvori, našli na ruševinama, bilo djela, ljubavi ili prijateljstva. Saznanja, koja stičemo, u takovim trenutcima, mahom su velike ili manje velike, katastrofe, ovisno o uloženome sa svoje strane.Veliki nedostatak, bilo Božiji, kako to mi vjernici kažemo, ili prirodni, kako agnostici vele, je taj što ne možemo vidjeti dušu, jer tada bi i oni najtvrđi vidjeli sve moguće ožiljke na njoj, koje sakupismo kroz život.…
ROKERSKI DNEVNIK ….Iz naše arhive/objavljeno 12. studenog 2011.
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Ogromno dvorište, sve u zelenilu.
Puca pogled na grad. S ove visine i udaljenosti, dirljivo idiličan.
Rijeka koja vijuga, most koji spaja, razdvaja. Kako koga. Ovisi. Pristup individualan.
Sasvim sigurno da je pun onih čiji je jedini cilj toga dana prenijeti “šteku” cigareta. Ne vidim dobro bicikle. Ni pješake. Vidljivi jedino kamioni.
Cestice koje prilaze i prelaze auto cestu.
Vrludaju i vamo i tamo.…
Marijan Gubina: 260 dana
…Dugo smo čekali da se probudi. Spavali smo, budili se, spavali, budili se, no on je bespomoćno ležao.
Jednom prilikom, kad sam se probudio, nisam ležao uz njegovo tijelo. On je ležao na boku uz mamu. Približivši mu se osjetio sam njegovo hrapavo disanje. Bio je živ. Hvala ti, Bože, na čudu.
Zagrlio sam se sa sestrama i pridružio njihovom plaču. Prošao je dan ili dva, možda tri, i ponovo su se otvorila vrata, ponovo me …
Marijan Gubina: 260 dana
Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli. Sreća da je tata preživio i da smo svi skupa.
Bolovi u glavi i trbuhu bili su nepodnošljivi. Kako je vrijeme odmicalo, nisam više mogao ni plakati, prestao sam i kukati. Zadržavao sam svoju bol za sebe, nadajući se da ću time pomoći sestrama. Ponekad se začuo očev jecaj.…
ŠTORIJE IZ MALOG MISTA
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Kako je i mene ćapalo lito i litnje zanimacije a to oče reč ribaršćina a malo i točavanje u lipemu moru skoro san izgubi voju za išta notavat na kartu. Ma opet nemoreš proč priko rive i Solina da ti se ćakod ne zalipi u pamet i onda po mome moraš to notat na kartu ka pravi kroničar o zajebancij. Znan da će uvik bit oni dežurni grintavac koji ćedu ronjat a ko si ti ko te je ovlasti da pišeš zajebancije na tuđi račun i još za gospu svakakvi sovki na moj račun, ma ja to ne bendan i ka…
Hodam. Hodam. Izvadim ruž, našminkam se. Pored mene zgodan muškarac. Pisac, kaže. Zaokrenem očima.